Koraci do sna!!

Tako mi nekad zafale sitnice.. Da se igram s njima i na trenutak odvedem se iz stvarnosti..

Hnjok..Hnjok.. Isla bih na put..mjenjala bih sredinu, navike i obicaje.. Pobjegla od skripe kocnica svakojakih automobila, i skrila se od svirena i laveza pasa lutalica.. Sjela kraj potoka i slusala njegov zubor.. Pokusavala cut sta mi ima za reci i nastavila bih dalje.. Ne znanim putima, otkrivati njihove tajne. Sve dok e ne umorim..A onda.. Popela bih se na kucicu na drvetu i usnila.. Sve ono sto sam vidjela.
Ehh...
   Hnjok..Hnjokk..

'bem ti gravitaciju, lagane korake..I tu neku tihu baladu u pozadini, i svu ovu nostalgiju i napore..'bem ti takodjer i ljudski um..i karakter da kako..

Ehh..Da mi je krila..Ne ona adnjeoska jer andjeo ipak nisam..Ali da mi je krila.Bilo kakva. Da se vinem u visine i zamlataram njima..Onako ponosno i sigurno..Odletila bih tebi, u taj grad i sapnula ti da mi nedostajes.. Pruzila bih ti ruku da me vodis na mjesta na kojima jos uvijek nisam bila..Uzivala bih..Znam to..Ali..Krila nemam...

Pod kozom te jos uvijek cuvam i predosjecam..Tu negdje ispod povrsine gdje ti je i mjesto..Tu te pronalazim i obilazim..Kao u najboljem apartmanu ili luksuznom hotelu..Tako sam te smjestila ja u svoje srce i obilazim te..Povremeno..ali dovoljno..da nahranim sve gladne celije moje duse..

Tek tako.. Osvjezenje..

Pisala bih..Necu reci do besvijesti jer tada nebih uspjela objaviti to sto naipsem ali bih pisala..Dugo i bezumorno.Jer imala bih mnogo toga prenijeti na ove vec trosne bloggerske "stranice".. Prisjetila bih se svega citajuci vec napisane postove, ali ih ima i svuse tako da cu neke vec i pamtiti..I necu reci da je ovo kraj..jer.. Mogao bi biti tek pocetak. Neceg novog.. no..

Falis..

Ponekad dok grad sniva sjedim u tami sobe i razmisljam na glas. Pokusavam pronaci ono nesto davno izgubljeno u meni i skrasiti se tu na istom mjestu. Setam pogledom kroz prozor moga srca i trazim budne duse. Po negdje jos uvijek svjetlo je upaljeno. Da li i one ne spavaju jer im neko nedostaje ili imaju problema ili su eto tek tako ostavili svijetlo bojeci se mraka? Cudan li je svijet. No svak za sebe. Ja, u ovoj tami jedino se mogu bojati same sebe. Jer nikog drugog i nemam. Na svu srecu. I bas ova ista tama sa sjenkom na zidu podsjeca me na tu noc. Nasu.. Carobnu.. Ozivljavam uspomene iznova i dopustam da me tihi drhtaji obuzimaju.. Cudan li je to bio osjecaj. Voljela sam te iznimno jako, no u sledecem trenu si mi bio mrzak. Odbojan i da li je grubo rec, gadio si mi se. Bojala sam te se. Bas kao i one polutame koja se sirila prostorijom.. Onok muka medju nama i napetosti koja je strujala vazduhom.. No znao si da te volim, i sama sam znala da isto vazi i za tebe.. A cudno je zensko srce kada iskreno voli.. A moje je jedno od takkvih.. Rijetkih...

Pustam zivot da ide starom kolotecinom i uzivam.Zaista.Kao da sam se ponovo rodila i onako snenim ocima posmatram svijet.Sve u tonu ruzicaste boje bez imalo zla i napora. Upustam se u nove izazove i time gradim licnost.onu koju nikada sagradila nisam.I koju ni necu cini mi se.No svejedno..Godi mi ovaj osjecaj i nastavicu se truditi da ga zadrzim..

Pisala bih d besvijesti no izdaje me inspiracija a slobodnog vremena mi je sve manje. Dali je u pitanju psihicki umor ili zasicenst, pitam se? Parnice na dusi jos uvijek svijetaju a ja se i dalje borim ocajnicki zasiti ih jer sponaja da ce opet popucati razara. No zivo ide dalje, i ja ga pratim u korak...bice bolje..

Pogrijesila sam.. Razlog kao i uvijek ne poznat. Grize savjest i ubija me. I znam da nisam smjela sebi to dopustiti.Barem ne sada i sa njim. Nije zasluzio znam. No opet nisam nista uradila :S ubija..

Tuzno je da nakon toliko godina blejenja u isto i istrazivanja istih teritorija shvatis da zapravo nemas pojma o tom dijelu teritorije. Da sva pokusavanja da razumijes ono sto se razumjeti dalo su uzaludna i da zapravo nalazis se na pocetku. Da jos uvijek nisi savladao glavne prepreke a umisljas da znas vise nego sto treba da poznajes. I tek tada vidis kako si totalno glup i ni za sta sposoban sem vrcenja u krug. I tako sve u okolo.Iznova i iznova.. I kad se umoris od prevelike kolicine koraka kojih napravis sjedes i u misli onako sasvim slucajno dodje ti slika koju si vec unaprijed znao i istrazio. I onda ti se postavlja pitanje na koje nikada nemas odgovor. Pitanje glasi "Sta sad?" I po ne znam ti koji put vrtis isti film u glavi unaprijed znanim svrsetkom no eto valjda postaje rutina motati ga iznova i iznova. I onda kada vise ne znas sta ces sa sobom pustis tu slanu kap iz oka da se sliva i ocrtava put kuda je prosla u nadi da ce ti biti lakse a zapravo ni svjestan nisi da ti je od nje samo gore. I onda kao zatvorenik trpis tu ogromnu knedlu u grlu i nadas se da ces jednom ipak upoznati tu teritoriju u kojoj se nalazis toiko dugo vremena.. Zalosno ali istinito..

Lutam ulicama i promatram osobe,kraickom oka kao da se sramim.Trazim ono sto nemam ja. Uocim lijepe mladice skladno obucene pune zdravlja i volje za zivotom.Zapazim djevojke lijepoga stasa i nevjerovatno dobrog ukusa. Kao princeze krecu se ovako starim cestama nasega grada. Sa stilom i visokim potpeticama mame uzdahe prolaznika. Promatram ih iz prikrajka i divim se, zamisljam sebe u njihovom stilu no ne pronalazim se bas u ptpunosti. Kako se boriti sa toliko pogleda na sebi kada i ovi dosadasnji su mi teret. Nastavljam gledati svijet svojim ocima. Posebnim i slabovidinim. Udisem isti miris proljeca koji mi se i namece i ne mogu se nacuditi jepoti svijeta. A ja iz prikrajka posmatram pejzaz ljepote rodnog grada i pitam se "Sta je to sto me opisuje? Kakva sam ja zaista osoba?" Postoji li na ovom prekrasnom svijetu iko poput mene. I postajem sama sebi dosadna postavljajuci to pitanje ali cini mi se da cu ga postavljati jos mnogo vremena jer odgovor se ne nazire nigdje, iako ga ocajnicki pokusavam pronaci. Zasto je svijet tako okrutan prema meni, zasto i kada dobijem trunku radosti i neopisivog zadovoljstva srusi jedna pogreska. Mala, manja i od najmanje al srusi je. Kao kule od karata koje pokusavam sagraditi cijeloga zivota. Naravno bezuspjesno. Zasto svi normalni imaju snove o kojima i TI toliko pricas? A ja ih nemam. Da li su moje snove ubili drugi vremenom dok sam sama gradila licnost u koju sam izrasla. Da li zbbog toga jer sam lijena da postignm nesto sto drugima nije tesko? Ili ipak sto ne znam?A tako bih zeljela da sam NORMALNA..

Ne, ja nisam pisac dugih romana.Niti se trudim postati javna licnost.Ja ne zelim da imam snove koje su sanjali mnogi prije mene. Niti zelim navike na koje su navikli mnogi. Ja zelim sebe.Kakvu-takvu.Svoju i posebnu.Za sebe da kako.A za druge, manje - vise. I onako mi nikada nije bilo do drugih misljenja.Nego eto, tek po nekad sto moram cuti misljenje i drugih. I ponasati se u skladu sa situacijom.. A uvijek sam bila drugacija.Mada sam negdje u dubini duse to i zeljela. Ponekad isplove na povrsinu osjecaji koje potiskujem i izuste po neku rijec koja je do sad bila presucena, i onda kada vidim da je izronila i previse nego je trebala svim silama vratim je dole. U dubinu gdje i pripada.Gdje je bila i do sada. Nesvjesno no ipak zelim to. Negdje u sebi.Duboko. Mislim da je mozda tako i najbolje. No grijesim. I u to sumnjam.No rekoh li vam. Cudna sam ja, ne objasnjiva i samoj sebi a ipak tako jednostavna i sa shvatanjem.

Ponekad u najdubljoj tisini noci dok sve mirne duse snivaju, moja se ocajnicki bori protiv same sebe. Pokusava naci mir u mnostvu nemira i put u labirintu zivota. A sve joj se cini da je tako blizu, a kao da je jos uvijek na pocetku svega. Ponekad (kao da ce mi lakse biti) pustim suzu da se sliva niz obraz i utopi u jastuku. Kao naivno dijete mislim da ce sa tom slanom kapljicom iz oka isteci i sav unutrasnji nemir i ceznja. Da ce odagnati misli koje se vrzmaju glavom i olaksati prazninu koju osjecam unutar sebe. I tako dok se borim sa sobom oci sklopim tek u svitanje zore.

Negdje izmedju gdje se zivot gubi. Prije izlaska sunca, i prije nestanka noci tiho se pomolim i okrenem na drugu stranu. Kao da okrenem novi list, sklopim oci i sanjam. Sve ono sto zelim a nemam..I ko zna da li cu dosanjati....

Nedostaje mi mila moja ljencarenje s tobom.Oni dugi razgovori vodjeni ne tako rijetko.Pijuckanje caja sa promrzlim rukama. I dugi razgovori duboko u noc. Nedostaje mi da onako zabrinuta i sva van sebe pitas me sta sad.Poput utopljenika koji se fata za slamku. Fali mi mila sigurnost i spoznaja da imam nekoga na koga racunati mogu uvijek. Treba mi srcu mir i dusi spokoj.Onaj isti kakav si mi davala ti.. Jos uvijek sjecanja me vrate u ne tako davnu proslost, kada smo trckarale ulicama i veselile se tako malim i obicnim stvarima. Vrate me u one dane kada sam uzivala i bila sretna. Prisjecam se dugih razgovora pri telefonu vodjenih tek onako bez znacajne teme i motiva. al samo nek se prica. Samo da smo jedna drugoj blize.. A sad mila moja.. Vezu nas uspomene is jecaja.. Par kilometara udaljenosti i misli gdje li je i sta radi ona druga. Barem se nadam da i ti mislis ono isto sto mislim ja..
Ponekad stisnem zube i kazem popusticu, ali onaj crv sumnje i kapljica straha prevagne te ostanem na istom.. Da li zbog toga sto jos uvijek nemam sigurnost u sebe ili sto se bojim reakcije.. Ne tebe nego njega. reakcije da se ne pokajem ako nesto ucinim..No eto.. pustam vrijeme da ide svoim tokom. A imala bih ti sto sta ispricati... A sigurna sam da bih i ti meni..I negdje duboko u sebi znam da falim ti bas onoliko koliko ti falis meni nila moja..

Tako fale stare navike.. Umorne ruke da se sviju pod dobro poznato mjesto.. Dusa da dise punim plucima i bez poteskoca.. Mir i spokoj... Nedostaje onaj stari obicaj, svakodnevna rutina koju sam ponavljala.. Nedostajes ti, ljubav,mir... i sreca... Divim se..pticicama..One su sigurna sam najbogatije na svijetu..Barem od onih koje ja poznajem. Nemaju one brdo para,vilu, bazen,auto ni skupe krpice.Zato imaju slobodu i ljubavi na pretek. Cini mi se da dok leprsa krilima cvrkuce pjesmicu govoreci "hoce li neko ljubavi ja je imam na pretek?" A tako bih voljela sjesti joj na ramena i pustiti da me vodi gdje god rene. Ne bih se bunila ni kada krene na jug da me povede sa sobom.. Bila bih joj najbolja saputnica..Pjevala bih s njom i uzivala.. u nebu, u pjesmi..u ljubavi..

Ustajem i posmatram kako se budi grad.Kako se prve zrakke sunca nadziru i daju svjetlost novom danu.. Ulice su jos uvijek puste.Tek onako po koji prolaznik prodje starim drumom, da se zna da jos neko zivi tu. Ceste puste.. Nema one svakodnevne skripe kocnica pojedinih automobila i nervoze u saobracajju koja se naslucuje u zraku.. I svirene automobila su utisale. Ni svi tramvaji nisu izasli iz svojih garaza. Ali revizori da kako da jesu. Vjerno stoje na stanicama cekajuci prvu zrtvu. Onako da je skrhaju na sabahu. I dok koracam smjelim korakom uzivam. U tisini grada u rano jutro poput bjegunca razgledam po krovovima kuca, naslucujem kakvo ce vrijeme biti. I nism zadovoljna. Kazu po jutru dan se prepoznaje, a ovaj danasnji mi nije bio posebno drag. Ne volim mokre ulice i miris kise na odjeci.. Ne volim dernjavu nervoznih ljudi i guzvu u sabracaju.

Milion svijeca nebo upale..Da svijetle putevi gdje ljubav putuje..

Pored svih nedaca koje mi zivot namece, jos uvijek se trudim pronaci zrno ljubavi na putu za nikamo..I uspijevam na svu srecu.. Ljubby <3

Pisala bih do besvijesti..Otvorila sirom sve prozore duse moje i vristala..Eto tek tako - da ispraznim sve ono sto se krije unutra. Bacila bih stare haljine da ne podsjecaju na prosle dane,al opet sacuvala bih poneku stvarcicu da me vrati u proslost kada me zelja mine.Tek tako, da me ima sta sjecati. Probudila bih sve uspavane ljepotice i hodila s njima.Eto tek tako - da se i ja osjecam jednom od njih. Povela bi ih u park i posjela na klupu..Darovala im po neki osmijeh i vratila ih u njihovu postelju..Eto tek tako, da znam da sam ih bas ja probudila. Plovila bih morima u potrazi ni za cim.. Eto tek tako - volim vodu.. Zivjela bih punim  zivotom i disala punim plucima.. Rekla bih da volim sve one koje zaista i volim.. Na bilo kakav nacin..Ali ih volim..Manje ili vise..Svejedno.. Oprostila bih onima do kojih mi je stalo i uzivala u onome sto je propusteno.. Pokusala nadoknaditi izgubljeno..
Plesala bih ulicama gradova i veselila se i kada nista smijesno nije.. Eto tek tako,  da se osjecam da sam ziva..
No neda mi se...
Sprecava me bas TO!!

Eh, da barem.. Da barem mogu biti sigurna u tacnost recenice iz naslova. Bilo bi mi cini mi se nekako, lakse. Manje bolno.. Do maloprije stajah pred tobom pogete glave i snuzdenog pogleda. Osjecah se tako umorno i tesko.. Nekako jadno kratko receno. Svi napori uprti ka dnu i teze ka njemu..Vuku svom snagom dole. A pitam se gdje cu nize. Zar neko ko je na dnu moze pasti nize od samog dna?? Ne, ovo se ne desava meni.. Toliko sitnica u burnom danu..Toliko rijeci izgovorenih uzalud. Neke bole, jako..Neke jace.. Neke najjace..I sve kad saberem dobijem nulu.Onu istu na kojoj sam i bila.Ja koju svi znaju kao borbenu i uspravnu osobu. Ja se pustam.Ne, ja ne mogu vise izdrzati. Sitnice ubijaju kada se kupe. Onda to vise nisu sitnice..

Kao da sam lutka koja bol ne osjeca...

Razvlace me kako stignu..Sad na jednu sad na drugu stranu.Po potrebi.. A ja trpim..Sto? Jer moram.. Iz ove koze u drugu ne mogu.. A tako bih se rado preselila i otisla u nepovrat. Negdje gdje cu biti mirna..Kako od drugih tako i od sebe same.. Nisam cvjecka to priznajem.I nisam mamina princeza a ni tatina curica.Sta vise pitam se da li sam im ikako i dijete??? Ponekad dobijem osjecaj da sam posvojena. Da sam pala u nepoznato i da se jos uvijek navikla nisam.A niti necu.. A tesko se prilagoditi sredini gdje su svi razliciti od tebe.. A ti si tako obican, za druge ne shvatljiv i stran..  I nije zgodno bas takav biti u masi istih..

Uzmi me za ruku i povedi u dubine.. Odvedi gdje ti srce naredi i nevracaj me.. U gore me odvesti ne mozes.. Oh, Boze!!

Samo eto..da osvjezim..da se zna da sam tu..jos uvijek..koliko toliko (ne)redovna..

Kako volim livade posute jagorcevinom.. Setnje predvecer i blagi povjetarac u kosi.. Toplo vrijeme, i opustajucu atmosferu.. Tvoju ruku u mojoj i isti ritam koraka.. Lagani tempo razgovora i radost koja odise.. Moje kuckanje stikle i tvoje poljupce na mojim usnama.. I volim ne nase fotografije nastale na raznim mjestima grada u kojem smo rodjeni oboje.. I volim kada su mi usne pune nutele iz palacinka, i onaj tvoj osmijeh dok se borim da nutela ne izadje van.. I volim mirno sjedenje na klupi pored tebe i grisini sa kikiriki kremom.. Nas opustajuci razgovor i lutanje gradom.. I volim melodiju rijeci "Volim te"..tvoju tuku oko moga struka i njezni poljubac utisnut u vrat. Volim nas.. Volim tebe ljubby..

Ko kaze da je 13 nesretan broj?
Meni je sretan..Tim vise sto sam sa ljubbyem okoncala vezu.. Vjerio me je!
I nisam sretna, PRESRETNA SAM!!    I da volim ga!!

Hvala ti za prelijepu vecer i ljubav koju mi poklanjas..

Fali mi ljeto....Zudim!

Svud oko mene prazna lica.Pokusavam pronaci tracak svijetlosi u njihovim ocima ali iskre koje dobivam su nedovoljne da zadovolje moju suetu.. Pokusavam skupiti sve zrake koje sunce salje ka mojoj sobi.. Pustam ih unutra i igram se na njihovom odsjaju.. Slike se nizu u glavi..Uspomene naviru...Sjecanja su prejaka.. A tako su topla i prijaju.. Bas kao i tog jubskog jutra kada sam se zajedno sa svojim lutkicama setala po dvoristu.. I osjecala sam se sretno i bila sam zadovoljna.. I sada bih najradije da se vratim u tu dob, da pokupim sve lutkice koje i sada cuvam, da prostrem dekicu i napravim svoj mali raj..Kao nekada.. i uzivala bih u suncevim zrakama istinski i iskreno... A sada..Kada sam vec sprcala dvadeset ljeta to mi i ne prilici bas.. A tako bih volljela onaj osjecaj kao prije.. Barem na tren..Jer bila sam drugacija.. Nisam mislila ni na sta sem gdje sam ostavila koju igracku..A sada glavom se vrzmaju kojekakve stvari koje tada nisam ni pomisljala da bi mogle zalutati u kutak glave.. no evo, sto je tu je..Zivim u sadasnjosti a proslos stavljam u dzep..u slucaju da se nekada htjednem vratiti u doba djetinjstva da uspomene budu na dohvat ruke..

Znam da ce i nocas iste kapljice padati..Znam da ce i nocas biti tamno vece.. Znam da se negdje krije unutrasnji mir...i nadam se da ce uspijeti pobijediti nemir u meni..

Ponedeljak.. Nista do obicnog dana.. Poseban je sto je prvi dan u sedmici, mada me je to uvijek nerviralo.. Kroz glavu odmah "jojj ponedeljak moram u skolu"... I zato mi je bio mrzak, sto sve pocinje zajedno s njim.. Poseban je jer sam se bas rodila na taj dan.. I poseban je sto je bas danas ponedeljak.. Po datumu 8.2... A taj datum mi znaci.. Jako.. I znam da cu ga pamtiti dugo, dugo.. A znam da ces i ti ljubby... " Ponedeljak hladan i sviv..Hvala si rekla tek da vidim da sam kriv..Sve lepo sam izgubio nisam te kako treba ni poljubio sad zauvek, i slab i jak, gledam u mrak.. "

Mozda volim tako neobicne i sasave stvari..Ali sam ipak samo jedna normalna dusa zeljna..onoga neobicnog i sasavog!!

Promrzli prsti skriveni negdje u unutrasnjost rukava od jakne.. Koraci dugi..netakticni..Ne vode nikud...Samo hodaju do nekog cilja zacrtanog u glavi.. Pokoji uzdisaj od hladnoce i blago cvokotanje vilice jedino je sto se cuje dok zurnim korakom prelazim most koji vodi kuci.. Toploj kuci. Mojoj.. Crveni nos ne osjecam. Zamisljam ga da je dugacak kao u pinokija i skrecem pogled ka dole nebi li ga vidjela no bezuspijesno, nije velik..Ali znam da je crven.. Kao da nije moj,ne sjecam ga.. Jedino mi stopalima nije hladno.. Smjestila su se u udobne cizmice i koracaju kako ih noga upravlja.. I u srcu je toplo.. Tu si pak smjesten ti. Kao u najudobniju sobu luksuznog hotela, pa te obilazim svaki dan.. Samo onako da provjerim da li ti sta nedostaje.. Obgrlim te hladnim rukama i poljubim vlaznim usnama koje lize umjesto labela. Njega po obicaju ostavim u drugoj jakni pa kad zatreba nema ga.. No ne sekirm se, svakako znam da ne volis njegov ukus..A meni je tako fin.. Dodirnem te promrzlim nosom i spustim glavu na tvoja prsa.. Osluskujem otkucaje srca i sanjam.. Budna sanjam stvarnost i ne zelim se probuditi.. Dok me tvoja ruka njezno miluje po kosi sva sam sjetna.. Neka ne opisiva radost struji kroz tijelo i ono "Volim te" koje se izgovori, potpuno se uklapa u atmosferu...

Kao sto kazu nicija nije do zore trajala..tako ni nasa..Pomirili smo se..

Kao po navici, a pisem post kada se posvadjamo ili raskinemo tako i sada..Samo sto ovoga puta nemam sta za reci, ali eto zarad te navike i ovaj put pisem..Ali ovaj put je drugacije,bolnije..Ali nedam se ja..Jaka sam..I znas ne boli me nesto previse, taman toliko da mi nije svejedno..Ali eto, kada se pomijesa sa zdravljem i onom gripm teze je..Ali ne da ne mogu izdrzati..Kao sto rekoh nedam se ja..I znas sto me ne boli?Jer se nize vremenom..Vjeruj da me vise boli ta tvoja ljubomora i neprestalno zivkanje na telefon da bi me optuzio za nesto.I znam da je to u revoltu ljutnje,ali molim te postedi me..Hoces da se pomirimo,aha kako?Tako sto ces mi reci da mi je svejedno za nas, da sam lagala kad sam ti rekla da te volim..Iocekujes pomirenje..Ne dragi moj..Ne ide to tako.. KAzu svaka promjena dobro dodje, pa ce tako mozda i ova meni dobro doci..No vidjecemo..

Volim dvije stvari:

tebe i vrijeme koje provodimo zajedno...

Jedino moje sanjaj da sam tu..ljubicu te..ljubiti u snu..milovacu ruke tvoje budi dobro milo moje..budi dobro misli na mene..

Nekakva sam sjetna..I kao takva zavijem se u mrezu koj pauci vjesto pletu svud oko mene, jer nema..Nema te da je otopis svojim dahom i usadis nove nade da nicu svud oko mene.. A do maloprije si tu bio ti.. Grlio me i ljubio njezno, polahko.. Nedostajes mi, pozelila sam te..I fali mi tvoja blizina da me grije kada oko srca je hladno jer te nema..Nema tu pored mene.. A bice..Znam da ces biti..Moras..Ljubby!!

Kazu da andjeli zive na nebu..A ja cu reci da andjeo zivi u meni.. Ne onako vazan kao na nebesima, vec nekako eto za mene poseban i neobican..A dovoljno dobar da me prati gdje god krenem.. I reci cu da andjeo zivi u tebi, ili bolje receno andjeo si ti ljubby.. Samo sto ti ne nosis krila i nemas onaj cudni krug na vrhu glave i nisi bijel i nemas ono cudno bljestavo svjetlo svud oko sebe... Ali ja znam da si andjeo.. Da vjesto krijes svoja krila i svjetlost.. I znas li kako znam da si ti andjeo? Znam jer me ne nagovaras na nesto lose, jer me okreces na pavi put.. Hej pa znammmm... Ti si andjeo cuvar. Jesi li? Pogodila sam znam, iako ne cujem odgovor.. Al znam da jesi, nesto mi govori da si ti moj andjeo cuvar.. A pstt.. Necu reci da znam.. Pravicu se da nikada to otkrila nisam i dopustati ti da me vodis, jer znam da sma na sigurnom i da necu pogrijesiti ako dopustim da me vodis ti.. Moj andjele.. >>Sto ne moze nikad covek to andjeo uvek moze al' malo, malo mu treba Taj ljudski oblik dobije i pravo lice otkrije malo, malo mu treba..<<

I dok nepomicno sjedim zavaljena u najdrazi trosjed mislima se nizu slike. I tako dok sklapam album uspomena u svojoj glavi prisjecam se svakog detalja zabiljezenog na njima.. Preijepi su.. Kako je lijepo sjetiti se necega sto te je tako dugo vezalo i bilo u srcu.. Kako je lijepo oziviti uspomene, i barem se na trenutak mislima vratiti na vec prozivljeno.. A tako je lijepo znati da to sve postoji i da svake godine mozes nastaviti sa fotografijama i nizati ih u album uspomena..

Citam postove pisane mjesecima prije i neka cudna kolicina osjecaja buja u meni.. A prija mi. Vidjeh tek koliko sam prije bila redovnija i pisala vece,nekako bolje postove, i da sam se sad nekako olako predala samoci, da ne mogu naci bas vremena kao prje a imam ga na pretek. I dopustih osjecajima da me obuzmu cijelu jer mi prija taj osjecaj..Nekako unosi radost u mene a potisnula sam duboko u sebe sve ono sto bi m moglo vseliti.. Znam promijenila sam se, nesvjesno ali eto nazalost jesam.. Vise se ne prepoznajem.. Tjesim se da je to neka prolazna faza i da ce proci no eto pokazace se vremenom vec sta je u pitanju..

Razgledam puteve zivota i svi se svode na jedan.. Jedan jedini po kojem hodim. A ono ostalo sto nekad zaluta samo su staze na kojima se izgubim trazeci nesto.. Nesto sto mi nedostaje a sto ne mogu prepoznati u mracnim ulicama tih staza.. I tako se nesvjesno gubim u potrazi za samom sobom na neki nacin, jer osjecam da sam se izgubila.. U vremenu, osjecajima, mislima i dogadjajima.. Da putanja koju sam slijedila lagano nestaje, gubi sjaj i ostavlja me samu.. Pa sama sam se i rodila pomislim i nastavim dalje.. Sigurnim putem bez skretanja na staze.. A onda opet kao po navici noga zaluta i gubim se u samoj sebi.. Pokusavam prepoznati djelove moje unutrasnjosti no nema ih. Nesto kao kroz maglu se nadzire ali ne mogu vidjeti sta je. I kada mu se priblizem nestaje..Kao da nije ni postojalo... I onda se uplasena vratim na pocetak i stanem.. Osvrnem se oko sebe i vidim da sam sama.. Kakve me to cudne misli vuku u nepoznatom pravcu? Sta hoce da mi pokazu? Ne uspijeva mi nikako doci do cilja..A otreban mi je.. >>>>Sjedim na zadnjem sjedistu automobila a iza mene su zvucnici.. Osjecaj u stomaku je cudan.kao da treperim... Stapa se sa glasnoscu muzike i gubi se.. Postaje jedno.. Al osjecaji, misli....sve je prisutno....<<<<

Opet sam te trazila u nekim mracnim sobama.. Gdje tutnje tudje proslosti.. U nekim drugim ljudima koji ti ni po cemu ne slice.. na tudjim dlanovima, u praznim pogledima..Na pijanim usnama umisljenih pjesnika.. I nigdje te nema.. Tvoja tisina, pise duga pisma.. I tvoja odsutnost nema svoje ime.. Sa druge strane razuma jos uvijek dolutas, sanjiv i djetinjasto zanesen nekim tako obicnim stvarima.. Ostavis otiske prstiju i zguzvanu postelju.. Par stihova.. Da ne zaboravim i nikad sebi ne oprostim sto te sa svakim jutrom opet izgubim.. Tebe koji si i dan.. i noc.. i onaj san koji ne ceka..

Pisala bih najbolje tekstove, sastavljala najljepse pjesme.. Izgovarala prelijepe rijeci, no sve se gubi.. U sutonu moje duse, u nepovratu moga zeluca.. Nema, nestaje.. Sve gubi sjaj.. A opet sam ziva.. Kako moze neko biti ziv, neko ko je odavno umro?? Kako moze disati neko kome je srce odavno prestalo kucati?? Zar zaista moze neko sanjati, iako zaspao nije?? Budim se u nekoj novoj atmosferi, novom nacinu zivota, novim obicajima i navikama.. Pokusavam se prilagoditi istim putevima no sve je teze.. Zelja za necim dalekim je prevelika.. A zar toliko puno kosta biti ono sto si bio prije svitanja? Zar je previsoka cijena zivota kakvog si imao prije.. Prije svitanja.. I pokusavam se navici na sve sto je oko mene..I uspjevam.. iako se negdje duboko u meni prelama neki cudan odsjaj.. Poput vare koja jedva da ima plamen.. No eto, ipak ga ima..

Mnostvo slika, ne isanjanih snova..Crteza i ne dovrsenih recenica koje se vrzmaju glavom... Mnostvo puteva ka istom cilju i otezano hodanje po njima izjeda.. Mnoge prepreke u ostvarenju sna.. Moga, jednog i jedinog za kojim zudim.. Mnogo ljudi na putu ka nikamo.. Mnogo nepoznatih lica koje susrecem i divim im se.. Mnogo staza koje vode ka odredjenom cilju, a nijedne nema prave.. Da smjelo koracam njom i da se pustim da me vodi putem kojim ici zelim. Mnostvo laznih prijatelja svuda oko mene. Previse ljudi koji nastoje pridobiti paznju...moju ili neciju drugu.. Mnostvo istih koji su mi preko glave.. Mnostvo haljina koje su ne iznosane, slika koje su ne nacrtane, kockica koje su ne oslozene, zelja koje su ne ostvarene... Mnostvo mene u svemu tome.. Zbrka u gavi,teret na dusi..No eto, vracam se nekako...

Bajka o ljubavi Budim se u svijetu koga mrzim jos uvijek slutim neku iskru zanosa I kao po kazni ocekujem Boga ko usamljen heroj bez casti i ponosa I uvijek mi zapne rijec u grlu kad pozalim sve zrtvovano za tebe I kao na badnjak kad prizeljkujes cudo jos ti se nadam i molim za tebe Ref. Ja bi umro za to da te jos jednom zagrlim da ti pomilujem kosu i da sve zaboravim I da dogodi se cudo i sve ti oprostim da sve bude kao nekad da te jos jednom zavolim Budim se u svijetu koga mrzim i dodje mi da spalim iza sebe sve mostove A kako da obuzdam ovo ludo srce i otkud mu pravo da kuca samo za tebe I ne bih vise nikad da se rodim jer zivot tek je vreca puna kajanja Al' ovo malo duse izgori ko' svijeca kad shvatis da i ljubav ima vijek trajanja

Bajka ili prica? Sta god da je zavrsena je.. Bajka nije jer bajke imaju sretan zavrsetak, odvijale su se u zzemlji snova i tamo je sve ruzicasto.. A prica, moze se nazvati ovo sto smo imali mi, a vama pricala ja.. Ili bolje receno predstava u kojoj smo mi bili glavni glumci.. Vjesto glumili svoje uloge i odglumili. Onako kako je napisano.. Sudbina ili slucajnost, no eto.. Predstava je zavrsena. Navuklo se platno a mi smo se povukli iza pozornice. Svak svojim putem jer bili smo jedno samo na pozornici. Sada vise nema toga.. Dan je prelijep.. Volim ovako lagahno strujanje vjetra.. Toplog vjetra kao sto je ovaj danasnji.. I zrak je nekako drugaciji.. Bolji.. Ne smrdi vise po snijegu jer se snijeg otopio.. A tako je ugodno.. Sjecam se sebe i ovakvog vremena. Druzili smo se nekad davno dok sam jos kao mala trckarala ulicama i uzivala u toplini dana. Tako bih najradije i sad. Obukla bih trenerku i patike i zaputila se.. U svijet. Neki moj proizveden iz maste, a tako stvaran.. I zaputicu se ja.. Znam da hocu.. Stavljam tacku na ovaj period i nastavljam. AL ovaj put bez tebe "dragi" moj.. Ono sto je u mojoj dusi ostavljam za sebe.. Ne izricem ga vise tako olako. Promijenila sam se.. I jesam!! Sinosnja noc bila je preteska, n eto svanulo je i robudio se predivan dan.. U kojem cu da uzivam..Al ovaj put bez tebe "jedini" moj.. Okrenula sam novi list i pridrzavam se pravila na njemu.. I izdrzacu uvjete koje sam sama sebi postavila na njemu.. Al ovaj put bez tebe "najdrazi" moj.. I ne, nemoj da me zoves kada se "ohladis".. Neka pusti ovu pticu da smiri krila u domu.. Svom jer za tudji jos nije spremna..A ako bude... Potrudice se da se umori od letenja za njom jer ova je ptica najbrza vjeruj mi. I kada se slomi od letenja jer me sustici nece moci, osmijehnucu se biti sretna. Jer znacu da sam uspjela.. A to zelim.. I ne, ne nedostajes mi pretjerano. Cak nisam ni pala u depresiju kojoj sam se nadala. U mom srcu ostajes, to je ocito..Ali...ja nastavljam.. Al ovaj put bez tebe...

Falis mi sve vise i nekako te ocajnicki pokusavam pronaci.Onda shvatim da te zapravo ne moram traziti da nisi izgubljen, pokusavam te dodirnuti.. Tad shvatim da ne mogu, da imam samo tvoj privid na ekranu..Onda poput pacenika uzmem sliku i milujem ti lice.. Neko bi rekao da sam luda? I jesam, priznajem da jesam.. Izludjuje me pomisao da te nema pored mene.. Izludjuje me to sto te ne mogu poljubiti kada mi se cefne, udariti te onako iz dragosti iz cista mira, izludjuje me sto me ne mozes zagrliti kada mi to treba.. I borim se iz dana u dan.. Sama rotiv sebe..Al uspijevam. Kazem nema veze, pa volimo se. Neka, brzo ce, pa vidjamo se sedmicno.. Neki parovi se samo tako i vidjaju. I onda zastanem na tome "neki parovi" ? Kakve veze? Zar se i jedna veza moze poediti s nasom? Zapitam se sta mi imamo, sta smo sagradili i za sta smo se borili? Shvatim koliko se zapravo razlikujemo od drugih.. I ta pomisao je jos gora.. Jos bolnija i razara. Legnem i zagledam se ni u sta.. Lutam pogledom po sobi i trazim sve sto me podsjeca na tebe. Pokusavam te dozvati, no ne cujes me. A tako si blizu, u svakom cosku, svakom kutku sobe, svakoj igracki i uspomeni. Ima te i previse a opet nema dovoljno da nahranis moju suetu. Okrenem se, zabijem glavu u jastuk i sutim.. Mislim, sjecam se.. Kazem eto provela sam sat vremena s njim u mislima.. Pa to je isto kao da smo bili skupa, ozivjela sam svaki razgovor i dodir i eto ga..Sad sam sretna vidjela sam ga.. Dodjem na net i nahranim se njeznostima koje mi dajes i zabijem se u jastuk, zagrlim rozog medeka i pricam s njim. Kao luda, trazim prijatelja u plisanoj igracki. I pronadjem ga. Ispricam se s medom, tiho kroz sapad da ko ne nasluti bilo sta sto me muci.. Istresem iz sebe, a onda me on zagrli. Privije mi se na grudi i osluskuje ubrzani ritam srca.. Boji se za mene osjecam to.. Nekako samo za sebe kao s to se bojim i ja za njega.. Bojim da nece uspjeti izdrzati terapije koje mu dajem svaki dan.. I onda mi bude lakse.. Isplacem se i izbacim sve iz sebe. Rasteretim se dok se ponovno ne skupi doza. Dozu koju moram izbaciti. Koja mi stoji u grau, koja me jede.. Unistava.. I sve je teza za izreci.. Kazem niej smak svijeta sto je u drugom gradu. Pa imali smo dvije godine vezu u istom gradu, bili stalno skupa izdrzala sam pet mjeseci razdvojenost mogu vala i taj jedan mjesec koji je preostao. I onda shvatim sta sam rekla.. Shvatim da je taj mjesec naj bolniji.. i Naj duzi.. Da me ubija to iscekivanje i da tonem.. U depresiju i ne raspolozenje.. I sve sam mu bliza.. Osjetim ruke depresije kako me pokusavaju dodirnuti, a nekad i uzpiju.. No eto izvucem se povremeno dok opet ne padnem u njih.. A znam, osjecam da hocu.. Jer.. Nisam kriva sto mi samo toliko falis...

Uspomene..Nas dvije kao djevojcie..Setnje i prvi momci.. Prve svadje..prvi poljubac.. Dolazis danas zvonis mi na ulazna vrata otvaram i padamo u dugi zagljaj.. Napetost se osjeca u zraku.. Pocinjes pricu i suze naviru.. Dugi zagrljaj i suze..One iskrene iz duse.. Jaki stisak ruku i nastavljas pricati.. Knedla u grlu.. bol je sve jaca.. Slike se vracaju...detalji se nizu..Istina je tako surova... I tek tad shvatam sta si mi znacila, sta smo prozivjee skupa.. Koliko dugo si mi bila podrska.. I zbrajamo godine naseg prijateljstva. Dosle smo do 6 punih godina.. I sjecam te se kao djeteta koje zurno ide prema skoli da ga nastavnik ne zapise.. A sada..Vec osrasla cura... Sa istom dusom djeteta..Ne iskvarenom i dobrom.. Jos prepoznajem u tvojim ocima onu isti dzeni kakvom smo te zvali.. Sjedimo i pricamo..Zvono otvaram i ulazi Melisa.. Sjedas na svoje omiljeno mjesto na trosjedu i zapocinjemo pricu.. Nas tri kao jedno.. I da dosla mi je jos jedna prijateljica Irma.. I ugodno sam se osjecala u njihovom drustvu.. Njih tri i ja.. I odlazis Dzeniita.. Molim Boga da budes ok. Da ti da snage izdrzati sve sto ti se desava.. Da ti olaksa koliko je to u njegovoj mogucnosti i dajem ti do znanja da cu biti tu kad ti zatrebam.. Vracam se u kucu i uzimam soljicu caja.. Posmatram njih dvoje. Buljimo jedna u drugu bez ijedne progovorene rijeci. Dovoljno je tesko i napeto da su rijeci i suvisne. Moje uplakane oci govore itekako vise od rijeci.. I da i sad mi je tesko.. Pomisljam kako je prijateljstvo bas znacajno.. I jeste... Doista..I znace mi.. Irma mozda i ne bas kao Melisa i Djenita.. Mozda jer je poznajem manje nego njih.. Ali eto volim je na poseban nacin.. I odlazi Irma u sobu..Pali laptop i pocinje net manija.. Pricam sa Melisom.. Prija mi njeno drustvo i sto irma nije tu.. Sto ne cuje teme koje djelim sa Melisom.. I otvaram joj dusu..Vracamo stvari u nazad par godina i prisjecamo se nas.. Prvih izlazaka, prve suze pustene za momkom.. Prvog izostanka sa nastave i dana provedenog skupa.. Svih onih stvari koje nas vezu.. Planiramo sta cemo obuci za tvoje vjencanje. Ispitujem te kakav cu ti prsten kupiti jer meni kao kumi i ide da ga kupim.. Smijemo se jer sam rekla da cu ti kupiti drveni prsten.. I volim te gledati nasmijanu.. Smijem se a kroz glavu mi prolazi Djenita. I MRZIM sto me poznajes toliko dobro da si to bez probllema primjetila. I MRZIM ono tvoje pitanje koje si izgovoorila sad kao i bezbroj puta prije ovoga. "Melda sto se smijes kad te muci Djenita..Nemoj sebi otezavati" Samo slegoh ramenima i pustih te da me privijes na grudi.. I da ne mogu opisati nikome koliko me to boli. Koliko me se samo dotice i koliko mi je tesko.. Kao da sama prolazim kroz ono kroz sta prolazi ona..

Hladno..Snijeg sve veci.. Raspolozenje ravno nuli. I pored najtoplijih misli sve je hladnije i hladnije.. Al tjesi me sto ce proci sve..                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                
                                                                                                                                                                                                                                  

Ma ZLATNO ljeto..

Falis mi ljubby na ovom snijegu da mahnitamo kao sto bi rekao ti.. Falis mi da ti grijem promrzli nos i stiskam hladne ruke.. Fali mi tvoj poljubac u snijegu i ono ubrzano disanje od ganjanja po istom. Fali mi tvoj hladni dodir i tvoja blizina. Fali mi tvoja ljubav da otopi sve ledenice koje su se nagomilale u mojoj dusi od kada nisi pored mene. Fali mi tvoj topli dah da otjera maglu koja se skuplja unutar mene.. Fali mi ljubby tvoj osmijeh da otjera oblake u mojoj dusi.. Fali mi sve tvoje..Blizina, ti.. A FASLIS MI!!!!!

Prepuna sam osjecaja. Dobrih naravno. Ah kakve ste drugo mogli ocekivato od mene no eto vrijedi ponoviti. Da se ne zaboravi!! I pored nagomilanog snjeznog pokrivaca meni hladno nije.. Grije me ljubav. Al u pravom smislu te recenice.. I pored sve hladnoce koja se sece snjeznim stazama moji tragovi ne ostaju u snijegu kao trag. Odisu bojama i sjajem. Jer zaista se osjecam da kud god krocim ostavljam bas takav dojam i da sirim ljubav. Mozda jer je imam previse u sebi pa curi na sve strane.. Ali ne bunim se jer iscuriti nikada nece.. I danas osam sati sa ljubbyem. I grlila sam ga snazno kao da je posljednji put, grijala mu promrzli nos a usne stitila od hlanoce svojima.. I osjecala sam se sretnom. Kao nikada do sada.. A mozete li nas zamisliti skupa??? Hodamo a iznad nas se nadzire oblak ljubavi.. Rozi i u obliku srca.. I on nam topi snijeg pod nogama i grije nas.. I mi tako mozemo za uvijek. Jer je oblak ogroman i nikada se istrositi nece.. Ai zima nije kao i svaka druga.. Pokusavam je ukrasiti raznim salovima i sarenim bojama. Barem tako se mogu osjecati kao da je ljeto i kao da nije ovako hladno.. I godi mi to!!!! "Sreca je sto spavamo pod istim nebom, zato gdje god da si veceras podigni glavu i cut ces sapat zvijezda..Heeej pa ti nekome nedostajes.."

I dok lagano podrhtavam u sebi osjecaji se nizu.. Neki ne opisivi strah je prisutan a slutnja za necim losim je sve jaca... Pokusavam se oduprijeti no uspjvam sve teze, skoro pa nikako.. Nesto cudno se uvuklo u mene i zadaje mi zemljotrese iznutra.. Kao vulkan... A kada explodira podrhtavanje mene je ogromno. Ne ogu ga smiriti.. Neka cudna nervoza zeluca i bol u glavi.. Da li cu se razboliti ili je to "jaca sila" ne znam.. Niti se trudi da saznam jer me bas apsolutno nikako ne interesuje.. A opet, nervira me trenutno stanje.. Ne mogu ga definisati niti povezati sa bio cime.. Doslo je tek onako ko grom iz vedra neba i nece da se otopi, bas kao i ovaj jebeni snijeg koji je iz sata u sat sve veci i veci...

Lutam pogledom svud po exterijeru dvorista nemam sta viditi sem bijele boje i mrtvila.. I zrak je nekako cudan.. Kao da smrdi.. Drvece tuzno, savilo se od kolicine snijega sto ga snazno zagrlilo i ne pusta.. A tako je sve mrtvo.. Nigdje zive duse.Po koje auto prodje cestom i to je sve.. Jos vjerujem da neki spavaju zimski san.. A tako bih rao ija legla i probudila se u nekom novom boljem svijetu. Svijetu cvijeca i suncanog neba.. Ali..Sutim i trpim.. A tako je sve ruzno, tako sam nevoljna za bilo sta.. No eto, tjesi me sto ce mi doci prijateljica iz srednje skole pa cemo skupa ici drugoj prijateljici.. Onako da barem razgovorom ubijem ovu monotoniju koja je nastala svuda oko mene.. A voljela bih da sam carobna vila da otjeram sav ovaj pokrivac snijezni i vratim radost u dan..

Znate li me? Neki da neki pak povrsno.. Za sve one koji ne znaju ja sam jedno malo cupavo stvorenje koje je trenutno sretno. I to ne opisivo sretno.. Razlog: Ne poznat, ili ipak... Postoji jedno malo stvorenje koje me upotpunjuje.. Koje mi daje smisao zivotu i koje je evo vec treca godina tu.. I posmatram snijeg kako neumorno pada.. Gledam ga iz toplog kutka sobe i pustam mastu van.. Vodi me do tebe.. I tu se grijem. Tu mi je sva toplina koja mi je potrebna.. I mislim... Blizi se nova godina.. I uopste nemam onog novogodisnjeg ludila.. sve mi je tako kao neki normalni party koji slijedi. Sa ljubbyem naravno.. to i jeste bitno.. I onda rodjendan.. Ko bi rekao.. Tako brzo prodje godina dana i hop..Ja punim dvadesetu. Osjecam se kao neka teta koja ima jos par koraka do necega.. Ozbiljnijeg, starijeg.. Ne, ne mogu se zamisliti kao ozbiljna.. A moracu izgleda.A to ne zelim.. Ne u onom punom smislu te rijeci, nego eto..Necu jednostavno.. I posmatram pahulje kako se vijugaju nad ulicnom rasvjetom i tako ru lijepe, romanticne.. Ali nema tebe.. Nema te da se grijemo jedno uz drugo promrzlih noseva i toplih srca... No znam... Doci ces... Sigurna sam.. I ne boli me ova razdvojednost toliko puno. Pocinjem se navikavati da si daleko,no imam te kad pozelim... Samo zavirim u dubinu duse i tu se negdje iz kutka smjesis ti.. I lagano me oblije sretni val. Pokusavam ga zadrzati sto duze, no svaki put traje krace.. Bojim se.. Nas.. Daljine.. Veze.. Tebe.. Svega sto imamo i sto nemamo.. Bojim se onih mastanja o zajednickom zivotu.. Zasto? Ne znam... Moza jer sam navikla imati te kad god pozelim pune dvije godine, a sad.. Ti u jednom ja u drugom gradu. Veze nas zica.. Net.. Vidjanje mnogo rijedje nego prije.. Al suzdrzim se. Sjetim se koliko se volimo i koliko si znacimo i dodjem sebi. Sve teze priznajem, al nemam jos puno.. Brzo ce februar znam.. Ne zove se on djaba mjesec ljubavi.. Kako to samo nekako cudno zvuci..

Koliko mrzim snijeg znaju i ptice na grani.. Tim vise sto sam danas bila mokra gore nego kad kisa pada.. Jos ono blato sto se stvori.. Ma sam prizor jee jedno veliko FUJ!! Krenuh za obavezama i umorih se.. Sto od prevelikog hodanja sto od tmurnog vremena. A da ne spominjem papirologiju koju sam morala obavljati.. Ma grozno.. Al nedam se.. Opet sam koliko toliko raspolozena, samo mi se eto uzasno spava.. No borim se sa snom.. Fali mi ljubby, i njegova toplina.. Osmijeh i zagrljaj..

Ili bolje receno bojim se onoga sto slijedi. Odrastanja.. Da zaista se bojim odrasti jer ne znam kako cu se ponasati kao odrasla poslovna zena. Doduse odraslom osobom smatra se vsvako punoljetno lice, no eto..Ja se jos uvijek osjecam kao mala curica...
Sjetih se samo veceras.. Sjedim sa momkom kod prijateljice i grijem se uz caj. Atmosfera je maksimalno opustena i ja se smijem iz sveg glasa.. Ono istinski i od srca.. A odavno se nisam iskreno smijala. Ono bez straha da to neko nece pogresno protumaciti.. I posmatram stanje moje gardarobe na meni. Kratke cizmice sa visokom potpeticom te uske teksasne pantole sa malo duzom maicom i crna jaknica i torba. Nista specijalno. Ukrasih to crnim rukaicma i tamno ljubicastim salem.  I osjecah se  kao "velika curica" sto kaze moj ljubby.. Ali uvijek se sjetim onih svojih tenisica i farmerki sa obicnom maicom kratkih rukava. Obicnog kaisa i eto narukvice onako uz nista sto se kaze al nek se vidi da sam zensko.. Bez sminke na licu, kosa u repu i pici kuda hoces..A poslovne "tete" to ne mogu kada krenu na posao.. I toga se bojim. Ja hocu da sam dijete u tijelu zene. Da bome da cu to ponasanjem u drustvu biti..No ipak..Bojim se tih naglih promjena..Kako se nositi s njima..
Kako se ponasati kao odrasla "curica"...
Kazu to ce sve doci vremenom..Al ipak..Eto dodje meni tako taj period puknuca kada jednostavno ulijem neku stvar u sebe i smaram se njome..Pa ewo i sad.... Nista novo za mene obicnu smrtnicu..

Noc.. Susnjezica.. Ti i ja.. Drzimo se za ruke i smjelo koracamo "NASIM" gradom.. Posmatram lica i ispitujem ih.. Pogedom poput lopova krisom pokusavam vidjeti da li su i oni sretni kao i ja.. Vidim mnoge parove.. Zagrljene i u ritmu ljubavi.. Kako je lijepo vidjeti taj prizor.. Osvrcem se oko sebe.. Kisa lagano pada, onako ne naporno i ne prejako.. Cujem zvuk svojih cizmica i kucanje pete.. Stvara mi osjecaj... NEki ne opisiv ali prija mi.. Evo nas..Jedemo pizzu.. Po nebrojeni put na istom mjestu i mozda i iz istog tanjira.. I posmatram te kako jedes i nekako se osmjehujem u sebi.. Ne znam zasto ali eto.. Hoce mi se.. Dajem ti palacinke.. Osjecam se poput mame koja hrani svoje dijete Kupujemo karte i kokice.. Zauzimamo svoja mjesta u kinu i cekamo pcetak filma "New moon".. Jedemo kokice i osjecam se...Fino..Posebno..Ne opisivo sretnom... I volim te da znas mali moj..

I pustila sam eto suzu kako bih olaksala dusu i barem na tren osjetila olaksanje. No bezuspjesno. Srce se i dalje stezalo. A najradije bih usla u autobus sa tobom, sjela na sjediste pored tebe i putovla. Kroz vrijeme, zivot.. Pustila bih da idem poznatim drumovima i nebih se bunila ako bi se ipak skrenulo sa poznatog puta. Pustila bih da me vodi tvoja ruka vodilja pa makar i pogresnim putem. A tako je tesko.. Srce je ostalo na peronu ispracajuci tebe...

U ovoj olujnoj noci gdje vjetar savija grane a oblaci se stiskaju da ne zaplacu ja sam svila svoje promrzle noge pod pokrivac, i ne prestajem misliti o tebi. Takobih voljela da me grli tvoja ruka, i da me pokriva tvoje tijelo. Da mi topli dah sa tvojih usana miluje vrat a usne sapucu na uho... I ko kaze da daljina moze da utice na vezu vara se. Dabome samo ako misle u negativnom smislu.. Volim te svake minyte sve vise, i svakim kilometrom udaljenosti sve vise se ubrizgavas pod kozu..

Bila bih tvoja posteljina i njezno bih te zavila u sebe.Mirisala bih poput najmirisnijeg cvijeta i opustaa biih te. Bila bih mekani jastuk i mazila te po glavi dok tones u ruzicase snove..Grlila bih te jorganom i grijala kada ti je hladno.Uzivala bih posmatrajuci te kako se meskoljis u krevetu i mamila ti osmijeh na licu. Bila bi nestasni carsaf po kojem bi ti sterao svoje tijelo. I trpila bih svu tvoju tezinu koju bi stavio na mene..Nebi se bunila, bila bi ti najudobnija da ne pozelis izaci iz mene.. Njezno bih te skakiljala jastukom kako bih izmamila osmijen na tvome licu. A onda bih poput lopova posmatrala tvoj osmijeh koji sam prethodno izmamila.I gledala bih te tako cijeli zivot, jer : ZAISTA SI PRELIJEP KAD SPAVAS!!

Znam da me nema i da nisam redovna.- Razlog je i meni nepoznat. Postaje monotono nekako sve. Tim vise sto ponekad objavim post na http://osmijehljubavi.blogger.ba/
Inace sve je ok. Jos sam sretna malo bolesna al nedam se...

Uh..Toliko stvari za danas.. Moram li spomenuti da mi je macka nevjerovatnih 17 puta presla preko puta. I da sam za dlaku mogla izgubiti zivu glavu.. I da sam toliko "trauma" prezivjela danas.. I ko jos moze bii normalan?? Ja ne..

Sjedim i gledam utakmicu. A onda odjednom kao grom iz vedra neba usadi mi se neki neopisivi osjecaj u srediste mene. Toliko je jak da ne mogu pronaci adekvatne rijeci da ga opisem. Kao da ce se desiti nesto..Lose na zalost. I kapljice se skupljaju u oku a srce drhti. Razlog nepoznat.  A tako je jak. Ne prolazi i sve je jaci.. Samo da izdobri..

Da li znate kako je divan osjecaj kada znate da pored vas dise osoba za koju disete vi? Da li znate kako je lijepo kada budni sanjate pored nekoga zbog koga sanjate? znate li kako je lijepo imati osobu koja je tu uvijek uz vas? Koja vas voli bez interesa i koja je sretna kada ste sretni vi? Ako znate onda znate kako se ja osjecam sad. Onda znate da osjecaje ne mogu prenijei na tastaturu, vec da su duboko u meni i da im nedam da izadju na povrsinu. Nedam jer se bojim da nece odletiti ako isplivaju. A to ne zelim. Zelim uzivati u ovome sto imamo i sto gradimo mili moj. Ovome necemu nasem. Nicemu posebnom a tako prelijepom..

Napokon sam uspjela rijesiti sve nesuglasice sa ljubbyem. I moram li vam pricati o tome kako se osjecam? Jel dovoljno ako kazem da sam presretna? I zaista jesam.

Sreca je sto spavamo pod istim nebom,zato gdje god da si veceras,podigni glavu i cut ces govor zvijezda,heeeeeej pa ti nekom nedostajes...

http://osmijehljubavi.blogger.ba/

Da vam pricam o osjecajima koji su u meni mislim da je bespotrebno.Dovoljno je rec da sam sretna, i da istinski uzivam.Zaista. Ne pamtim kada mi je posljednji ut bilo ovako sa prijateljicama.I pored bola u stomaku sam se smijala.Onako iskreno i od srca.. Kako je samo lijepo prisjetiti se stvari koje su se desavale. Tracati neke ljude za koje smo zaboravile i da postoje. Obici cijelu skolu uz duz i poprijeko i ismijati se svakoj provali. Svakom napornom kontrolnom ili svakom staklu u koje smo spucale jer smo gledale u nesto drugo. I zaista se slazem da je skolsko doba najljepsi period.I zaista mislim da je tako.. I pitam se zar mi ej potrebno nesto sem moje srece.Ma nije..Koracam rastereceno i bas uzivam.Istinski. Ne mogu reci da sam se rzocarala u ljubav kad nisam jos nikada do sada. Ali vjerujte da mi je tako super. Iako nisi pored mene, nosicu te u srcu ma gdje bila, ali pored mene zaista ne mogu.Barem ne sad za sad.Sad mi treba ono za cim sam ceznula. I MOLIM TE ne uskracuj mi to..

Sunceee..Ja sretna.Nekako neopisivo raspolozena i sva ajmo rec usplahirana. A vjerujte da posebnog razloga nemam. Ustvari nemam ga nikako ali eto sama od sebe sam sva happy. Imam ispit danas, lafo sam nesto i ucila, ali pojma nemam.Samo tri definicije znam i aj dosta meni. Planiram provesti lije dan u drustvu prijateljica, i znam da ce biti lijep, timm vise sto je raspolozenje na visokom nivou..

Pocinjem iznova. Sa svim starim stvarima doduse. Namjerno nisam promijenila boju pozadine jer mi je pink zastitna boja. Moja boja. Nekako u svoj tuzi se osjecam sretnom kada je oko mene sve ruzicasto. I nemam neki povod a vam pisem. Ali eto, da se ne mucite pisanjem privatnih pruka, opet sam s vama drage moje. **** Plovim mirnim morima i zaobilazim valove. Nekako mi ne odgovaraju. Najsretnija sam u samoci svoje tisine.. Jedino sto bi mi prijalo je vreo pjesak, sunce na sred neba i tisina. Da osluskujem lagahno njihanje mora i da uzivam na njegovim obalama.Ali sama..Da se odmorim.Od svijeta, ljubavi, prijateljstva, skole, i svega onoga sto mi je na dusi.Da se skrasim u beskraju sebe i pokusam pronaci ono sto mi zaista i treba. ubija me ova neodlucnost, no znam da cu se izvuci iz ovog stanja. Moram prije svega. Obecala sam to sebi a obecanja data meni licnoj ostaju ispunjena..Samo kad... **** Citam slova iz naslovnice i pokusavam ih rastumaciti. Da li smo ljubby zaista bili losi glumci pa nismo znali odigrati uloge koje su od nas trazene, ili su samo bile preteske za nas glumce pocetnike??

Sretna kakva sam i bila zaputih se u taj mali gradic gdje pronadjoh ljubav. U taj mali topli gradic koji mi svakog ljeta donese nove avanture i ubrizga dozu ljepote u sjecanje. I to jedno toplo ljeto ubrizgao mi je tebe u zivot i veoma sam mu zahvalna na tome. Upoznao si me sa svim carima grada i dopustio mi da uzivam u njegovim ljepotama. Ne kazem da ne volim svoj grad ali nekako su mi tu. Mozda ipak moj malo vise, jer je ono "moj"..ali i Konjic je "moj" grad. Tim vise sto si mi ti tamo jedini.. Sto si mi pokazao sta je ljubav i kako uzivati u sreci koju pronalazimo u oba grada. Kaze Samardjic: "Nekada u svakom drugom gradu sam imao po jednu ljubav bar..Svi ti gradovi sada su u tebi do njih me vodi tvoga oka par.." I slazem se sa ovom recenicom.. Zaista sam sve gradove svrstala u tebe i sada ih gajim. Tiho i njezno kako samo ja umijem. I volim te ljubby.. Svakim uzdahom sve vise. I vjeruj mi da sam sretna sto te imam pored sebe. Hvala ti sto cinis dio moga zivota..

Razmisljah o situacijama i cinjenicama i ne dobih nikakav adekvatan odgovor. Zaplovih u mastanje izgleda nekih blogerica i bas me zaintrigira sta se krije iza nekih od vas. Da bome, vecinu sam i vidjela ali ono sto je u dusi mogu osjetiti samo eto tako..Preko pokojeg komentara koji mi ostavite drage moje.. I sjecam se prije kako je sve bilo nekako "bolje" nego sad.. Nazivale smo se raznim imenima cak smo i sestre bile neke od nas. A sad..Tu smo eto samo tako jer su nas vjetrovi donijeli iz razlicitih krajeva grada u ovaj nas svijet koji pokusavao koliko toliko uciniti nasim i posebnim. A sjecam se nje.. Moj pocetak na blogeru i strah od okoline. Strah hocu li se moc uklopiti u sve ono sto ste prije mene stvarali. A onda se pojavia ona koja me savrseno razumjela. Bila uvijjek nasmijana i pored problema koje je nosila sa sobom pokusavala razveseliti mene. Tako je i ponijela titulu moje seke. I zaista je smartam tako. Nekako smo slicne. Kao da kroz nju posmatram sebe. A onda se zapitah kako izgleda. I dobih sliku.I iznenadih se. Zamisljala sam je skroz drugaciju od one cure na slici.No to je uvijek tako, nasa podsvijest. A osoba koja se smjesila na slici bila je toliko slicna meni. Cak i ona nosi naocale.. I zapitah se da li mi je zaista sestra ili su to samo odrazi nasih simpatija jedna prema drugoj.. Volim te moje nasmijano djete..

Posteno bi bilo da ostanem u zivotu, bez prava na srecu i bez prava na ljepotu... I zaista mislim tako.. Pisem eto tek da bih ubila vrijeme koje sve sporije prolazi.. Dozvola za ljubav nek mi bude oduzeta kad sam ga istjerala iz mog svjeta zbog mene jednog momka dusa boli i ne dajte nikom vise da me voli!! Krivica je moja sto je ikad zaplakao a on je kriv samo sto je mene znao!! Recite da grijesi ako cuva uspomene ostavljen nije nego spasen od mene..

Jeste li ikada pomislili kako je kraj svijeta tako blizu,kako se snovi iznenada ruse i sve sto je do tada imalo smisao sada je gubi?Jeste li se ikada nasli na samome dnu a da nije bilo nikoga da vam pruzi ruku kako biste se popeli na vrh jer ste i suvise povrijedjeni da to uspijete sami? Ako jeste, onda znate kako je meni sad..Onda znate kako se osjecam i kako se borim.Sama za sebe, jer nemam ni za koga drugog. Ostavila sam jedino bice koje me voljelo i koje je bilo uz mene. Razlozi su nama znani. Sada lice umivaju suze a dusa se bori za dah..Uzalud me pokusavaju smiriti ja ne popustam.Ne mogu jer bol je sve jaca. Pokusavam naci mir u pisanju..No sve ono sto bih htjela zabiljeziti ostaje duboko u meni. Kao da nece da izadje na povrsinu i zabiljezi se kao i sve do sada. A nema se sta ni zabiljeziti.. "Posle duge veze,hrabrost mi je slaba strana..Ne pale se svijetla tamo gdje je vjecni mrak..te iskre u oku nisu znak....Posledice srece hoce nazad da te vrate, ne zna srce gdje si zelje te u stopu prate...." Susam Samardzica i ubijam se. Pjesmama koje smo pjevali jedno drugome tog 31.10...

Kada nestanu sve lijepe stvari, kada srce ostari, postojat ce netko tko nikad nece moci da zaboravi sve nase dane, suze i poljupce,dan kad si prvi put rekao da volis me...

Živa i (NE)zdrava..

I zaista mi nedostajes..Vec a rastali smo se prije nepunih sat vremena. I zaista jedva cekam da te vidim i sutra. I da posle svake kise ugrije sunce uvjerih se veceras. i hvala ti na tom suncu jer kise mi je stvano previse..

Sretna..Presretna.
Konacno zivot tece brzinom koju sam oduvijek zeljela. Konacno su mi se sve rijeke razbistrile i sa pravom mogu reci da uzivam u zivotu. U ljubavi koju mi pruzas..
Hvala ti mili na predivnoj veceri. I zaista dugo vu pamtiti svaku pjesmu Zeljka jer me zaista svaka podsjeti na sinosnji koncert.I jesm..Sretna sam sto imam nekog pored sebe kao sto si ti...
Necu reci da te volim..
Bojim se da je premalo..

Oh mili kako te volim..Zaista to osjeam i sretna sam sto mogu reci da si jedini covjek u mom zivotu koji me usrecuje.I hvala ti ljubby na tome.Hvala ti na svoj njeznosti koju si mi podario i na bezuslovnoj ljubavi koju osjecas prema meni. Hvala ti jedini sto si mi dopustio da ti otvorim dusu i kazem sve sto ima u njoj. Hvala ti mili sto me nisi optuzio za isto. I da, zaista sam najsretnija zena na svijetu. Sretna jer imam tebe ljubby. Naj ljepseg i naj boljeg od svih..Volim te

SADA ZNAM DA TE TREBAM,
SADA ZNAM DA TE VOLIM
I KADA UNAPRIJED GLEDAM,
BEZ TEBE JA NE POSTOJIM..

Meni i ljubbyu tacno 27 mjeseci veze:)
 I volim to nase sto imamo svakoga mjeseca..

Nikada nećeš naći oči kao moje,
Ni jedne ne čitaju tako dobro tvoje,
Ni jedne ne umeju da ti osmeh ukradu
I kada srce gubi poslednju nadu...

Nikada nećeš naći ruke kao moje,
Ni jedne neće tako savršeno stajati uz tvoje,


Nikada nećeš naći srce luđe,
Jer u svakom naći ćeš tragove tuđe,
Svako će tražiti ljubav a neće voleti,
Ni jedno kao moje zbog tebe neće boleti...

Nikada nećeš naći neku koja zna;

da voli...
To sam ipak ja, ne može to svako...

Nemam snage da otjeram bol koja se skupila pod kozu i ne popusta.. Zaista ne znam kako mi to uspijeva kad imam sve sto je potrebno za zivot. Bas nista nemam da mogu reci da mi narusava stanje u kojem se nalazim. Ali eto, ne osjecam se potpunom i ono kao nekad rasterecenom i sretnom. Kao da mi nesto fali a pronaci ga ne mogu. Kao da se vjesto skriva i izmice na dohvat ruke. I danas kao i proteklih dana ustajem i navlacim vjernu masku sa osmijehom i zapocinjem dan. Ne mogu reci da sam u nekoj depresiji i da ne znam sta ciniti. Bas naprotiv, osjecam se ispunjeno i raspolozeno. Iako je onaj osjecaj nelagode prisutan, ponasam se kao da je sve u savrsenom redu. Vjesto krijem osjecaje da bih izbjegla pitanja koja bi uslijedila.. Nemam snage ponovo premotavati film u nazad i prepricavati scene koje tako bole. Dovoljno sam potistena, i zaista ne mogu..
Osjecam se tupavom..

A fali mi.. Onaj jedan trenutak iz proslosti koji smo imale..Nebitno koji.. Svejedno je..Samo da se osjecam kao tad. Opusteno i svojom. A ti vise nisi ti. Skrila si lice rukama i nedas mi da prodrem ispod povrsine i vratim te onakvu kakva si bila.Pozelis li ti ikad ono sto pozelim ja? Ceznes li za onim sto smo nekada imale a sada nemamo? Ili mi se samo cini da nemamo, jer nismo toliko skupa kao prije. Obaveze, brak.. No ne ljutim se.. Nego eto, samo mi nedostajes. Nikada necu shvatiti sta nam se zapravo desilo i sta nas je tako udaljilo. Da i one telefonske rijeci nemaju znacenje kao nekada.. Da svaki razgovor traje sve krace i da ne prepricavamo i sve ono sto nema veze sa nama.
Da falis mi. Sebicna sam, i neka sam. Ne mislim nista lose u tome sto ceznem za osobom koja je slicna meni. A ti si bila ista. U potpunosti.
Ti si se radovala mojim uspjesima i plakala kada sam tuzna. Ti si jedina znala kada me nesto boli a da ti i ne kazem sta mi je.. Jedina si ti koja je bila tu kada si mi bila potrebna. I jedino s tobom sam mogla ostvariti komunikaciju bez i jedne progovorene rijeci. Jedino s tobom sam suosjecala i znala da te nesto muci i ako smo toliko udaljene. Jedino zbog tvog bola srce je bolilo i mene, i jedino tebi sam vjerovala. Pustala te da udjes mi pod kozu i zauzmes cijelu teritoriju a da nisam nista trazila za uzvrat. Jedina ti se nisi ljutila kada mi nesto nije po volji, i kada zbog mog raspolozenja ne odemo vani.. I jedinoj tebi nije bilo mrsko raspremiti se tip - top spremna za izlazk samo zbog toga jer se meni bas i ne ide na odredjeno mjesto. I jedina ti si me znala priviti uz sebe i tepati mi. Jedina ti si se veselila svakom mom "umjetnickom djelu" u kuhinji, i jela neslanu hranu ili prepeceni pomfrit. Jedino s tobom sam dijelila i poslednju marku iz djepa a da nisam osjecala krivicu sto nema dovoljno za mene.. Jedinoj tebi nisam zamjerala sto upropastis neku moju maicu i pantole prije nego ih i probam..i jedinu tebe sam zvala sestrom a da sam to iskreno i mislila..
I cisto sumnjam da cu ikada ostvariti odnos sa nekim drugim i slican onom kakav smo imale mi..

Dan se probudio prije mene. Iznenadjujuca svjezina usetala se kroz sirom otvorena vrata i dopustila mi da je udisem onako polusnena u krevetu na drugm sparatu moje vikendice. One iste koja mi je u posljednje vrijeme poput tajnbog skovista.  Koja mi dodje kao drugi dom gdje pobjegnem od stvarnosti i svakodnevnice zivota. Onda se preporodim, nadisem svjezeg zraka i odmorim od svirena automobila i glasne price ljudi. Bas se ono kako reci rasteretim. Ali ovaj put nije bilo tako.
Lezala sam nepomicno na krevetu. Iscrpljena da se okrenem na drugu stranu. Zrak je bio hladan, ledio je predio dekoltea i ruku. Pogledala sam na sat, proslo je jedanaest sati. Nisam se iznenadila sto sam tako ugo spavala, iznenadila sma se kad sam vidjela da nemam niti jednu jedinu poruku niti propusten poziv od tebe. To saznanje vracalo me u prethodnu noc i motalo film unazad. Neke scene sam vracala par puta. Htjela sam dobro da ih zapamtim iako su bile uzasno bolne. Suze su navirale, onako same od sebe.. Pitala sma se od kud mi vise i suza kad sam prethodnu noc i zaspala u njima. Knedla u grlu je rasla.. Bol u grudima bivao je sve veci. Ustala sam i po obucaju radila rutinu koju obavljam svaki put na vikendici. Spremila sam se i otisla. Bez i jedne rijeci vidjela je da mi nesto fali. A onda.. Sjele smo na drvo i uzivale u pejzazu. Jesen je zaista lijepa rekla sam, te dodala. Bojim se da nisam pocela opadati zajedno sa jesenjim liscem. I zaista sam osjecala to. Privila me uz sebe kao majka tek rodjeno dijete i pustila me da placem. A onda sam zajecala, otvorila dusu i rekla joj sve sto me muci. Da sam ostala bez tebe i da ne znam kako dalje. Da me muci spoznaja da me nisi niti nazvao a vec je bilo proslo tri sata. I onako kako samo ona zna uspjela je da me smiri i navuce lazni osmijeh na lice i pokrene. Ni slutila nisam kako brzo sam se nasla u njenom domu spremajuci da izadjem u grad. A onaj bol je rastao. Vrijeme je prolazilo a ni traga ni glasa od tebe.. Tako sam htjela poslati ti poruku :

"Tebi je lahko otici, jer swe si odnio..tebi je lahko jer ti mene nisi wolio.. Ni jedna suza nije tebe jos zaboljela..Tebi je lahko nikog do sad nisi wolio.."



Ali nisam.. Cekala sam da ti ucinis prvi korak iako sam sve manje vjerovala da ces to i uciniti. Onako, na pola spemne sjedile smo u sobi i razmisljale sta obuci za subotnji izlazak, i kamo otici. Kad ulazi ona u sobu. Miluje me rijecima :
"Mislim da je Amar sad otisao dole..Ono je njegovo Auto!"
Trunka sumnje uvlacila se pod kozu. Osjecaji su se mjesali.Kad zaista to si bio ti. I jesmo otisle smo u grad s tobom. Sjela sam na dobro poznato sjediste automobila i ogledala se.. Istog trena mi je naumpala ona ceduljica koju si mi ostavio za nasu drugu godisnjicu veze na kojoj je pisalo :

"Volim kad se gledas u ogledalo :) "

No, nisam je nasla ovoga puta, i nisma se razocarala..Pa tim vise mi nismo ni bili u vezi..
Usetali smo u dobro poznate odjaje a onda si poceo da me mazis rijecima i tiho doddirujes lice/ izmicala sam se..Nisam htjela popustiti jer bol u grudima bio je i suvise jak. Svaki tvoj dodir koji si mi uputio probadao me kroz srce i kao namjerno tiho saputao niste skupa..Rijeci su odzvanjale u usima..Glava je pucala, sto od bola sto od neprespavane noci. A onda spustio si usne na moje. Popustila sam. morala sam. I suvise te volim da bih mogla odoljeti..
Rekao si mi da me voolis, no nisma ti odgovorila..Nisam mogla suze su navirale. Razumio si me znam da jesi...

I znam da me volis istom jacinom kao i prije.. Volim i ja tebe..

Gledam u ponore dna i pokusvam dokuciti svijetlo.. Cini mi se sve blizim, ali sto dublje tonem sve je dalje i dalje. Kao da bjezi od mene iako ga pokusavam sustignuti. Kao da se plasi da cu ga povrijediti. A ne zna kako mi treba svijetlost i sjaj. Onaj isti kakav sam nekad imala u ocima, dusi.. Da zna nebi tako besramno bjezao i pustao me da tonem.Sve dublje i dublje. Bez povratka.
...I nemam nekog povoda za pisanjem ovoga, ali eto osjecam kako ce mi biti lakse..

Rosa po prozoru od kise sto je do maloprije besramno padala.. Nije se stidila ni sto sam ne raspolozena, pa mi dodavala so na ranu jer je svjesna koliko je ne volim i kako kvarim raspolozenje kada je prisutna.. Dan je tako tuzan i dosadan.. Skupila sam se u cosak od straha da me ko ne primjeti, jer svako drustvo sad mi nije dobro dosalo. A opet tako zelim da sam s nekim, da nisam sama. Cudne stvari se odvijaju u meni. Cas sam sretna cas tuzna. Krivicu pripisujem losem vremenu mada znam da nije tako Pravu istinu krijem duboko u sebi, od straha da ne progovorim i da se ne sazna kolikko mi falis iako smo se skoro vidjeli. Krijem i sutim da neki nebih pogresno protumacili bol koja me izjeda i usamljenost oja je prejaka. A nisam navikla da budem sama. Navikla sam veselo koracati stazama ne obaziruci se ni na koga. Naucila sam biti samo svoja (kako i kaze naziv bloga).  ne zavisiti od nikoga i ne pravdat se nikome. Ali nema me, nestajem. Vjesto skriva lice ispod kose i pokusavam se prisjetiti kakva sam bila prije. KAo djevojcica u razvoju. Da, ona mala cigancica kako su me zvali a opet voljeli jako mnogo , osjecala sam to. Nedostaju mi one setnje i izmorenost od veselog smijanja i radosti. Sada nema toga..Djevojcica je izrasla u curu, nazalost.. A tako bi se vratila u svijet djece, jer znam da sam jos uvijek dijete - u dusi..

A tako bih se rado opustila u tvome krilu.Njezno svila glavu na rame i pepustala se osjecaju. Uzivala u tvojemu mirisu i sanjala.. Nas, kako koracamo beskonacnim plazama i valjamo se po sitnom pjesku.. Kako uzivamo u toplini ljeta kao nekad, a sad..To je nemoguce..Sve je prekrilo mrtvilo i monotonija je svuda naokolo. Hladna i dosadna..Bezvoljna i tako...Glupa.. No, nadati se je..

Koracam hodnicima zivota i pokusavam otvoriti vrata glavne sobe. Do jucer sam sa pravom virila u nju i radovala se njenom sadrzaju no sada to ne mogu. Vrata su teska. Skripe i puna prasine. Kao da ih niko godinama nije posjetio. Uzalud lutam tamnim prostorijama trazeci tracak svjetlosti da mi pokaze put. Sve lampe su prigusene, istrosene i nevidljive.
A gdje su svi, gdje su nestli naj miliji koji su do jucer krocili u korak sa mnom?? Gde je nestala svijetlost dana..?  Zasto su se svi toliko promijenili?
I opet pitanja.. Kovitlaju se gavom a suze naviru.. Gdje se sakrila dusa slicna mojoj, ima li smisla tragati i dalje? Mozda i ne postoji..
Gledam kroz prozore vlada monotonija. Bijeli pokrivac prekrio je sve sto me do jucer veselilo i davalo nadu za zivotom. Sada nema ni toga.Sve je nestalo, sakrilo se ispod snijega i nestrpljivo ocekuje zrake sunca da ozivi. A koga ja da ocekujem? Ko ce mene da ozivi kada zaspim zimski san?Zbog koga mi vrijedi ustati i nastaviti koracati hodnicima? Da, vrijedi..Zbog njega.Ali zar je moguce da u zivotu se vrijedi boriti samo zbog jedne osobe?Gdje su ostali, zasto se igraju skrivaca kada mi je to najgora igra?Evo, zovem vas..Igra je gotova, izadjite da vidim lica ljudi koji ce nastaviti krociti sa mnom kao do sada. Ali moj glas je necujan. Rijeci odzvanjaju u glavi a slike se nizu. Lazmni osmijeh priljepljen na usnama..Neki ljudi do danas poznati, od sutra vec ko zna sta ce biti..Ali nedam se.. Nastavljam koacati mracnim stazama u potrazi za svjetlost jer znam, da jednom ce da svane.. Mozda bas kada se najmanje nadam..

Pozelim da me tjese ruke njegove..da me nasmijan docekuje..preko praga nosi me..Pozelim da na hodnik udjem kao mrak..a on ceka kao izabran..cist ko suza, lijep ko dan i reci, cujes, cujes li me...

Budim se i razgledam okolo..Oh kakva noc pomislih dok se dizem, onako polusnena. Misli naviru, sjecanja bujaju. Ponajvise opet ima tebe u glavi.. Nedostajes..Da li ti to znas? Da li osjecas koliko mi trebas, kako sam usamnjena i nepotpuna bez tebe? Slutis li koliko zudim za tobom i tvojom blizinom? Jesi li svjestan kako mi nedostaje tvoja ruka da me vodi stazama kada ja put zaboravim, da me dize kada padnem i da me pored svega miluje njezno onako kako sam ona to zna? Znas li ti mili da mi vrijeme prolazi kao godina? Da sati nikako da prodju od kada si mi taaako daleko? Znas li jedini kako mi nedostaje tvoja blizina, ljubav, dodiri../Oni nasi pogledi bez ijedne progovorene rijeci.?.Znas li jedini koliko mi samo nedostajes TI....?

Noc. Tama. Puste ulice i pokoji lavez psa. Rijetko se zacuje i svirena automobila kao i njihovo naglo kocenje koje je nekad bilo ucestalo. Sve je nekako pusto. Tuzno, bezzivotno. Sjedim na kaucu i tipkam. Uzalud pokusavam prenijeti osjecaje na tastaturu kao nekoc, sada mi ne uspjeva. Ne znam pisati o onome kako se zaista osjecam, a jako sam sretna. Raznijezena i nekako samo za sebe povucena.
Gledam kroz prozor, snijeg pada..I maca se skrila pod strehu obliznje kucice i sklupcala se uz stari otrcani cilim.Pitam se da li je usamnjena, kao ja.Da li i njoj nedostaje njen macak kao meni moj ljubby. A tako bih je rado privila uz sebe, slusala njene otkucaje srca i udisaje stapala sa mojima. Mazila bih je po glavi kao sto sam tebe do "maloprije". Uzivala bih gledajuci je kako se meskolji u mome krilu sva snena dopustajuci mi da istrazujem podrucja njenog tijela. Bas kao ti, ljubby.
I tako, posmatram atmosferu na polju i sjetih se da ewo pocinje treca godina kako pada snijeg a kako ga ne provodimo skupa. Treca zima kako ne uzivamo u prvim danima tih bijelih pahulja. I ne volim snijeg, nista hladno i mokro..Ali bas mi nedostaju nase setnje u snijegu i tvoje hladne promrzle ruke u mojoj kosi. Uzeljela sam se slusati tvog "procurenog" nosa, i rumenih obraza..
Uzeljela sam se mili moj....tebe..

Znate li da volim djecu? Ne ne znate jer vam nisam pisala o tome? Ustvari i ne volim djecu kao djecu. Zapravo volim bebe koje izrastaju u djecu.. I volim se diviti njihovim prvim pokretima, i cudnim pogledima kada se nadju u nepoznatom prostoru. I uzivam gledajuci kako halapljivo doje svoje majke. Veseli me kad tek propuzaju i "trckaraju" ka nekoj saenoj igracki... A onda tu istu igracku bacaju, ili lupaju od pod s njom. I jos nezamislivo crkavaju od smijeha. A i meni se osmijeh siri posmatrajuci ih tako male i nevine. I ne smeta mi kada placu u sred noci jer su gladne, ili kada se upiske pa zele da se promijeni pelena. Ipak su mi najdrazi kada tek progovore. Buncaju na svakom koraku, nesto samo njima znano.A onda kao ljutito gledaju u tebe i gundjaju - jer ih ne razumijes.. i tako, natremoice posmatraju te par sekundi i odvale se smijati. A ta njihova igra me cini jos njeznijom i dopusta mi da ih vise zavolim. A tek njihove prve rijeci.. Mislim da zaista nema vece radosti za roditelje nego kad ih njihovo dijete prvi put zovne "mama" ili babo" (da ne kazem tata)..
Svakako su mi najsimpaticniji kada jedva doticu sto, i hodaju uz njega pokusavajui dohvatiti sadrzaj na stolu. I ako nekada uspiju, poigraju se pretezno sa prolivenom kafom ili svojom flasicom...Onda rukama caprkaju to, i zovu te svojim umiljatim glasom "mama"... Ti dodjes i poviris sta radi, kad imas sta i vidjeti. Cijela soba u haosu jer su njemu stvari bile zanimljive..Uzme ih i iste zavrse na podu. I od onog hausa po sobi jedva da prepoznas svoje dijete pogledas ga..A on..kao mali umjetnik smije se tome sto je uradio jer za njega je to pravo umjetnicko djelo. A ti naravno kao majka padnes na onaj njegov umiljati osmijeh i vec u trenu zaboravis sav nered koji je pocinio a ti ga moras pocistiti..
Oh Boze, kako samo zelim dijete..

Bas se pitam ima li istine u onome sto snivamo? I zasto su neki snovi tako stvarni, da sve dok se ne probudite nevjeujete da je to samo san? Ali kakav san?
Cesto se pitam i to da li su nase misli brze i od svjetlosti?Tako brzo nas odvedu na zeljenu lokaciju, smjeste na najudobnije mjesto i dopustaju nam da uzivamo...
A onda po nasoj zelji rade ono sto bi mi u podsvijesti zeljeli. I opet nama u korist. Nikada se nebudi za nesto sto cinimo li ne. Uvijek su tu da nas saslusaju da provozaju onamo kud pozelimo.
Poput carobne vile mahnu carobnim stapicem i eto ga..Nasa zelja ispunjena.. I tako u nedoged. Nikada da se umore i iznova su tu sa novim idejama. Mene su sad smjestile pored ljubbya..Gledam ga kako pravi stranicu i divim se njegovom umjecu. Potom me vode na otok i dopustaju mi da se suncam..Ne bune se ni kada plivam. I zaista je prelijepo imati bas takvu dobru vilu..A mislim da je svi imamo..Samo ko je kako iskoristi..

Mali moj misu,ti si svetlost u tami,moja duga posle kise.Bez tebe bi svaki dan bio siv i cak me ni romanticni zalasci ne bi interesovali.Cini se kao da sam te cekala celog zivota. A sada kada sam te nasla ne zelim ni trenutak da provedem bez tebe. VOLIM TE!!!

Krenuh nesto ranije nego obicno u nadi da cu mozda prije stici do odredjenog cilja, ali autobus je svakako stao na stanicu u vrijeme i kada je trebao.Da je barem znao da mi je svaka sekunda dragocijena vec dosad bi me dovezao do njega.Usla sam u poluprazan autobus i pogledom trazila prvo slobodno mjesto. Spustila sam se ipak pozadi na seciju gdje sam imala lijep pogled na unutrasnjost utobusa.Kako bih ubila vrijeme jer do odredista imam nesto vise od
sat vremena kriomice sam posmatrala putnike. Gledala sto su obukli i kako su sparili boje, a onda poput vjetra pokusala zaviriti u njihove mozgove. Bas me zanimalo sta misle u ovom trenutku. Za mladi par bila sam sigurna da misle jedno na rugo..Drzali su se za ruku vecinu puta. Krali su i pokoji poljubac, a u meni lagano ulijevali tracak nade. Nadala sam se da cu ubrzo na isti nacin osjetiti ono sto osjecaju oni sad. Sigurnim korakom sidjoh niz stepenice autobusa i cvrsto se oslonih na trotoar. Bacam pogled na okolo - nema te..
Trunka straha se ulijeva pod kozu i prije nego sam uspijela da pomislim da si se predomislio ugledala sam te kako mi mases sa druge strane ceste.Osjetih ubrzano kucanje srca i krenuh. Onako sva vazna zakuckah stiklicama, uspravih glavu priblizavajuci ti se. Cinio si se tako udaljen iako vise od pedeset metara nas nije djelilo. Vrijeme dok ti se nisam priblizila bilo je preveliko.
Stadoh i uronih u dubinu tvojih ociju..Zaista su izgledale prekrasno obasjane jedva dokucivom ulicnom svjetiljkom. Sjajie su se poput mjeseca u ovoj dugoj tamnoj noci. I glas mi je drhtao, nista vise osim "cao!" nisam uspjela izgovoriti. A tako sam ti htjea reci mnogo sta. Obaviti ruke oko tvoga vrata i reci ti sve sto mi je na srcu.
Priznati ti koliko te volim, i koliko mi je bilo tesko bez tebe. No, ipak sam presutila.. Strujanje ozmedju nas je bilo prejako. Snage nisam imala. Usla sam u auto i kriomice te posmatrala. Udubljen u voznju..Tako si samo izgledao. Znala sam da osjecas moj pogled na sebi, i znala sam da ti se glavom nizu razne misli. Ni tebii nije bilo svejedno, osjecala sam. Usli smo u kucu i spustila sam stvari. Obukla sma trenerku, tek onako..Da se raskomotim i oslobodim stikli.

I evo nas, gledamo film. Pogled sam usmjerila ka ekranu a misli su i dalje sa tobom. Svega mozda metar te djeli od mene, a cinis se tako dalekim. Tako stranim i nedodirljivim. I kad sam zaista se udubila u film oosjetih blage trnce svud po tijelu..Ruka ti je klizila po mom vratu, intimnim pokretima prateci kozu na vratu.Dok sam razmisljala sta da ucinim i kako da obuzdam osjecaje,tvoji dodiri su bili sve topliji i njezniji.Cula sam vlastitu krv kako mi bucno sumi u usima,a tijelom razlijeva neka neopisiva tplina cineci da se osjecam nekako razmeksanom, kao da sam cijela od voska.Neodlucnost i ljutnja netragom su nestali. Hej, pa ja uzivam u tim dodirima.U jednom trenutku osjetih topao dan na svojoj usnoj skoljci.Da li je to bio lagani poljubac, nisam znala.
Zatvorila sam oci i prepustila se osjecajima da me vode. Tvoje usne su klizile istrazivajuci podrucje moga vrata.Lagani poljubac utisnuo si mi na usne i blago poput nevinog djecaka razvukao usne u najtopliji osmijeh. Uzvratila sam ti poljubac i prepustila se osjecanjima..

I sto puta da se rodim srce ne bih drugom dala,,
luda bi bila kad bih kraj tebe ja u drugog pogledala..

Jer samo je ljubav tvoja svjetionik mog zivota,,
tajno skloniste od tuge nepresusna ta dobrota,,