Koraci do sna!!

Sada znam da te trebam sada znam da te volim..


17.01.2018.

Moj blogg.. moj bloggic

Boze zar je moguce da je proslo deset godina kako postoji ovaj moj blogg? Ta cinjenica me je i obradovala i uplasila. Neka cudna energija prostruji kroz tijelo i obuze me neki topao nevidljiv zagrljaj blogga. Cudno ali tako prijajuce. Osjetih nesto moje, osjetih sigurnost i nostalgija uze maha. Sve te godine proletise takvom brzinom da osim te pozamasne cifre nista nije bitno. Ni ono vrijeme koje sam provodila ovde, ni oni silni komentari koje sam ispisala ili iscitala, o postovima da ne govorim. Vasim, mojim, znanim, neznanim. Svo to vrijeme znaci mi mnogo. Itekako mnogo. Pa najtuznije, najsrernije pa i one trenutke koji i nisu bitni ja sam delila ovde. Neke sa ljudima a neke vjerno poput psa cuvala samo za sebe u neobjavljenim postovima. A fin neki osjecaj i dalje struji u meni i sjecanja naviru. I prijateljstva sklopih ovde. Neka jos uvijek traju. Pa ej.. i sada.. vise ne pisem. Posjetim blog jednom u sto godina jer se tada sjetim da on postoji. Jako, jako bezobrazno sa moje strane. Kao da ce me on uvijek cekati i bitu tu kada meni na um padne ili kad ja nemam "pametnijeg" posla. E tu je caka. Hoce. Cekace i to ce me docekati rasirenih ruku kao sada i prigrlice me i ponovo unijeti u mene osjecaj dobrodoslice i topao zagrljaj. E tu je razlika izmedju ljudi i bloga. I to je razlog zasto sam se tada povjeravala bloggu a ne ljudima. Ne povjeravam se ni sada, za svih tih 10 godina sam valjda naucila da zivim svoj zivot i da ne djelim previse nikome ni o cemu. I super mi je. Ozbiljno, nikad bolje. Ali.. nije lose i prisjetiti se svega ;)

15.11.2017.

..

Nakon toliko vremena sam usla ponovo na blog i ne znam da se snadjem. Toliko toga je ostalo nedovrseno. Ne znam odakle da krenem. U istom trenutku mi se citaju stari postovi, pise novi ili citaju novi postovi sto starih ili novih korisnika. A oko srca toplo. Prija osjecaj da sam ponovo tu, makar i na kratko jer znam da necu se zadrzavati duze jer proslo me.. Kazu kada je covjek sretan nema potrebu da pise nego nekako svu tu srecu i zadovoljstvo cuva za sebe. Nisam vjerovala u to, sada znam da je tako. Nekako sam ljubomorno prigrlila sve to sto imam i volim da mi se ne da djeliti ni sa kim. A imala bih podjeliti sto sta. A opet, sa druge strane.. toliko toga se desilo na ovom bloggu, toliko uspomena i poznanstava koja i danas traju. Ne mogu da kazem da mi nije znacilo i prijalo. Ma prija jos uvijek nego eto.. Zivot nas odvede gdje on misli da treba i zada nova poznanstva, novi zivot i snalazi se. Nekad nemas vremena, odrastes prosto.. Ali prija mi osjecaj povratka pa makar i na kratko.

19.04.2017.

Ostavi me!!

Ostavi me. Ostavi me molim te. Ne, preklinjem te. Ostavi me!! Zasto me sada posjecujes i mucis kada sam konacno nasla dusevni mir i skrasila se. Hajde, pa da i razumijem sve ove silne godine u nazad tvog dolaska. Tvog bivanja u mojoj dusi i nekako cudno ali i u podsvijesti. Ali, cemu sada svrha? Znas li ti da ja ne mislim na tebe uopste? Da ne znam ni kako izgledas. Pa sjecas li se ti kada sam te ja zadnji put vidila? A vjerujem i ti mene? Zar period od skoro deset godina nije mnogo? Pa kako onda da te moja podsvijest jos uvijek pamti? Istog onakvog kakav si bio tada. Tada dok sam te voljela. Crn, tamnoput, zgodan, duhovit, prelijep, savrsen. I sta sada da ja uradim povodom toga? Takav si bio, kamo srece da si i sada takav, zbog tebe ja kazem, meni je totalno svejedno, ja pored sebe imam jednog takvog koji me voli i kojeg volim ja. Da. Dobro si cuo. Volim. Svim srcem i tijelom i PODSVJESCU. Volim ga cak duzi period nego sto sam voljela tebe. A tada sam bila i djete. Sta tinejdzer zna? Tebe nisam ni poljubila, sa tobom nisam uzivala u ljubavnim igrama i nisi me cinio sretnom. Nisi, jer si se plasio. Jer si znao da ces otputovati preko i bilo te strah. To je tako suprotno od njega. On je zbog mene doputovao preko granice, on me ljubio i on me volio. I sta sada hoces ti od mene i mog zivota? Jel sve sto nisi smjeo da mi kazes u lice izrazavas u snu. I zato me posjecujes punih 10 godina. Ako ne racunam onaj period prije toga kada sam te voljela. Iskrenom i cistom tinejdzerskom ljubavlju. Ali dobro, mozda je to tvoj nacin da nesto dokazes ili uradis i nemas hrabrosti. Ili cak imas? Ali, koga je briga? Kome je bitno? Ja samo hocu da me ostavis. Istina, lijepo se ja osjecam u tim trenutcima. Poput tinejdzerke iz tog perioda i srcu je milo kada se vrati u to vreme i ozivi uspomene. Ali zar ne mislis da je to dovoljno jednom u recimo 2 ili 3 mjeseca, a ne 5 puta mjesecno, u prosjeku. Ne mislis li da je mozda previse? Pored mene ipak spava covjek mog zivota i covjek mojih snova. Pa zasto da pored takvog covjeka ja sanjam tebe?

09.12.2016.

http://lolamagazin.com/2016/12/01/melda-pivalic-sta-li-sam-u-ocima-stranaca/

24.11.2016.

Placi picka ti materina, kad nemas pametnijeg posla!

I tako. Sve nekako prolazi pored tebe i tek kada prodje, dotakne te tek da ti da do znanja da je proslo i da se vratiti nece. Tek da te ostavi u dubokom razmisljanju i sa punom glavom pitanja. Prodje tek da se ne vrati, ali te natjera da shvatis. Natjera te da razmisljas i da se po ko zna koji put zapitas o svemu. Toliko tuge, a toliko srece u danasnjem danu. Toliko suza i toliko uspomena. Toliko nadanja i prizeljkivanja i toliko nista od toga. Tuzno. Kazu da nekada fizicko odsustvo moze jako da nedostaje, a ja kazem da mentalno prisutstvo moze mnogo da boli. I cudno da boli, svakako. Na kozi sam osjetila nedostajanje, ali ne tako cesto ovo kao danas. Dva razloga za srecu, dva razloga za tugu. Sta reci? Zivot ide dalje i zi vi ga. Jeste, kao da je to tek tako izvodljivo i prihvatljivo. Ali sta da radis, mora biti, jebes ga. Danas je i mojoj mami rodjendan. Sva sretna sam je nazvala i cestitala joj pa sam sva nesretna nakon spustene slusalice uronila u suze. Po ne znam koji put danas. Boli saznanje da je ne mogu viditi, zagrliti i radovati se sa njom. Boli cinjenica da su oni sada svi porodicno na okupu i da uzivaju u porodicnoj idili kakva se zaista rijetko vidja. Moja porodica je specificna. Mnogo drze do kulture i porodice i svaki, makar i bezazlen razlog imali, postane im alibi da bi se okupili i proslavili. I to mi nedostaje. Mnogo. Kako vrijeme prolazi i kako se prilagodjavam i navikavam na drugu kulturu, tek zaista vidim koliko je nasa kultura vazna i koliko znaci. Ali, bez obzira na to, tuzan uzdah mi se iskrade iz gru di kada sam shvatila cinjenicu, da iako sjede svi zajedno, nekako su nasli vremena da mi lajkaju fotografiju koju sam objavila na fb. Pa se zapitam, cemu ovaj svijet ide? Pa zar da i oni, vjeciti protivnici napredne tehnologije i udaljavanja rodbinskih odnosa, sjede jedan pored drugog i drze telefone u rukama.? Barem mi takvu sliku stvaraju u glavi. Tuzno. Sta reci a ne zaplakati, ponovo..


Stariji postovi

Koraci do sna!!
<< 01/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031


:)

:)
Osjetila sam se ranjenom kada sam izgubila muskarca u kojeg sam bila zaljubljena. Danas sam uvjerena da nitko ne gubi nikoga, jer nitko ne posjeduje nikoga.
To je pravo iskustvo slobode: imati najvazniju stvar na svijetu, a da je ne posjedujemo..

:)
Ponekad stvarno zelim biti netko drugi..neko ko je hladnokrvan i neko koga teske rijeci ne bole..Ali ja nisam takva..preosjecajna sam i to ponekad ubija u pojam..Uvijek sam ja jaka i snazna..ali znate sta? Dosadilo mi je to. Dosadilo mi je praviti se da nista nije bilo..Dosadilo mi je biti krivo shvacena..dosadilo mi je da mi govore da sam cudna..dosadilo mi je govoriti:"Nema veze!". Mnogi misle da me poznaju,ali istina je,ako me nikad niste vidjeli sa suzama u ocima,ne poznate me!!

:)
I necu vise da postujem pravila igre. Ne pada mi na pamet da napustam bal u ponoc, da gubim cipelice, da naivno vjerujem ruznim vjesticama... I sigurno necu da stidljivo cutim kad bi trebalo da pricam..Pletem svoju bajku po svojoj mjeri. I briga me sta pricaju oni koji zive tudje price..Ne doticu me vise strijele ciljane u moje srce. Podignem glavu, iskljucim ton i briga me
Zivim za svoju bajku,briga me za tudje drame,najgore sam prosla sama,bez ikog da se oslonim na rame. Sad bi svima trebala biti podrska i utjeha,ne hvala davno sam se ja opekla,sad napokon drzim do sebe i verujem u svoje JA

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
195520

Powered by Blogger.ba