Koraci do sna!!

Sada znam da te trebam sada znam da te volim..


19.04.2017.

Ostavi me!!

Ostavi me. Ostavi me molim te. Ne, preklinjem te. Ostavi me!! Zasto me sada posjecujes i mucis kada sam konacno nasla dusevni mir i skrasila se. Hajde, pa da i razumijem sve ove silne godine u nazad tvog dolaska. Tvog bivanja u mojoj dusi i nekako cudno ali i u podsvijesti. Ali, cemu sada svrha? Znas li ti da ja ne mislim na tebe uopste? Da ne znam ni kako izgledas. Pa sjecas li se ti kada sam te ja zadnji put vidila? A vjerujem i ti mene? Zar period od skoro deset godina nije mnogo? Pa kako onda da te moja podsvijest jos uvijek pamti? Istog onakvog kakav si bio tada. Tada dok sam te voljela. Crn, tamnoput, zgodan, duhovit, prelijep, savrsen. I sta sada da ja uradim povodom toga? Takav si bio, kamo srece da si i sada takav, zbog tebe ja kazem, meni je totalno svejedno, ja pored sebe imam jednog takvog koji me voli i kojeg volim ja. Da. Dobro si cuo. Volim. Svim srcem i tijelom i PODSVJESCU. Volim ga cak duzi period nego sto sam voljela tebe. A tada sam bila i djete. Sta tinejdzer zna? Tebe nisam ni poljubila, sa tobom nisam uzivala u ljubavnim igrama i nisi me cinio sretnom. Nisi, jer si se plasio. Jer si znao da ces otputovati preko i bilo te strah. To je tako suprotno od njega. On je zbog mene doputovao preko granice, on me ljubio i on me volio. I sta sada hoces ti od mene i mog zivota? Jel sve sto nisi smjeo da mi kazes u lice izrazavas u snu. I zato me posjecujes punih 10 godina. Ako ne racunam onaj period prije toga kada sam te voljela. Iskrenom i cistom tinejdzerskom ljubavlju. Ali dobro, mozda je to tvoj nacin da nesto dokazes ili uradis i nemas hrabrosti. Ili cak imas? Ali, koga je briga? Kome je bitno? Ja samo hocu da me ostavis. Istina, lijepo se ja osjecam u tim trenutcima. Poput tinejdzerke iz tog perioda i srcu je milo kada se vrati u to vreme i ozivi uspomene. Ali zar ne mislis da je to dovoljno jednom u recimo 2 ili 3 mjeseca, a ne 5 puta mjesecno, u prosjeku. Ne mislis li da je mozda previse? Pored mene ipak spava covjek mog zivota i covjek mojih snova. Pa zasto da pored takvog covjeka ja sanjam tebe?

09.12.2016.

http://lolamagazin.com/2016/12/01/melda-pivalic-sta-li-sam-u-ocima-stranaca/

24.11.2016.

Placi picka ti materina, kad nemas pametnijeg posla!

I tako. Sve nekako prolazi pored tebe i tek kada prodje, dotakne te tek da ti da do znanja da je proslo i da se vratiti nece. Tek da te ostavi u dubokom razmisljanju i sa punom glavom pitanja. Prodje tek da se ne vrati, ali te natjera da shvatis. Natjera te da razmisljas i da se po ko zna koji put zapitas o svemu. Toliko tuge, a toliko srece u danasnjem danu. Toliko suza i toliko uspomena. Toliko nadanja i prizeljkivanja i toliko nista od toga. Tuzno. Kazu da nekada fizicko odsustvo moze jako da nedostaje, a ja kazem da mentalno prisutstvo moze mnogo da boli. I cudno da boli, svakako. Na kozi sam osjetila nedostajanje, ali ne tako cesto ovo kao danas. Dva razloga za srecu, dva razloga za tugu. Sta reci? Zivot ide dalje i zi vi ga. Jeste, kao da je to tek tako izvodljivo i prihvatljivo. Ali sta da radis, mora biti, jebes ga. Danas je i mojoj mami rodjendan. Sva sretna sam je nazvala i cestitala joj pa sam sva nesretna nakon spustene slusalice uronila u suze. Po ne znam koji put danas. Boli saznanje da je ne mogu viditi, zagrliti i radovati se sa njom. Boli cinjenica da su oni sada svi porodicno na okupu i da uzivaju u porodicnoj idili kakva se zaista rijetko vidja. Moja porodica je specificna. Mnogo drze do kulture i porodice i svaki, makar i bezazlen razlog imali, postane im alibi da bi se okupili i proslavili. I to mi nedostaje. Mnogo. Kako vrijeme prolazi i kako se prilagodjavam i navikavam na drugu kulturu, tek zaista vidim koliko je nasa kultura vazna i koliko znaci. Ali, bez obzira na to, tuzan uzdah mi se iskrade iz gru di kada sam shvatila cinjenicu, da iako sjede svi zajedno, nekako su nasli vremena da mi lajkaju fotografiju koju sam objavila na fb. Pa se zapitam, cemu ovaj svijet ide? Pa zar da i oni, vjeciti protivnici napredne tehnologije i udaljavanja rodbinskih odnosa, sjede jedan pored drugog i drze telefone u rukama.? Barem mi takvu sliku stvaraju u glavi. Tuzno. Sta reci a ne zaplakati, ponovo..

08.11.2016.

Jes..

I tako, najzad shvatis da nista nije vjecno i da nista ne traje onoliko koliko zelis a ponajmanje onako kako zelis. Dok se neki trude, neki odustaju, neki posustaju a neki bome hrabro idu ka naprijed ja sve posmatram iz ugla i upijam. Kao spuzva. Svako posrtanje, svaki korak, zalet, preskok i tako u nedogled.. I pamtim. Urezujem. Uokvirukem i biljezim. Cuvam. Dobro je to. Dobro ce doci kada se nadjem u istoj situaciji da premotam film sjecanja i rijesim zagonetku koju zivot donese. Kazu na greskama se uci, a ja nekako vise volim uciti na tudjim. Ohola sam? Bezobrazna? Pa dobro, ovakva ili onakva svijet svakako uzme ono sta njemu odgovara pa, zasto ne bih iskoristila to i bila onakva kakva zelim biti. U svijetu razvrata i bluda vazno je ucestvovati. Vazno je ici u korak sa vremenom a ostati svoj. Iako se cini nemoguce, uspjeti moras. Ili te nema. Gaze te. Ponizavaju. To ti ne treba, zar ne? Ma kakvi, pa nisi lud skupljati tudu prasinu i mesti ispred njihovih vrata. Okreni se sebi i svijet ce postati bolji. JEr bitno je, kako ti posmatras sve to i koji ugao izaberes. A vjeruj mi, svaki ugao je pravi ako pravilno posmatras.

27.10.2016.

Pukla!

Za divno cudo pocela sam da volim jesen. Nekako me inspirise sarenilo i ti poslednji izdisaji sunca. Nekako sam i sretna a i sjetna. I po ko zna koji put kazem sama sebi da mi nece pokvariti dan djete koje place od ranog jutra (05:30) u stanu iznad mene. Zaista se pitam sta se desava sa tim djetetom pa svaki dan place toliko? Sta mu rade ti roditelji nikako mi nije jasno.? Mislila sam da ide u vrtic pa da place svaki put kada treba krenuti tamo, ali ne ide se u vrtic vikendom a tada je cini mi se jos zesci i intenzivniji plac. Obicno subotu uvece provedem sa drustvom i legnem da spavam tek pred zoru, ali tada nastupa na snagu to dijete pa sam kupila cepove za usi koji mi na zalost nisu bili dugog vijeka i od pomoci jer to je toliko glasno da ni cepovi ne pomazu (ili ja imam previse lagan san, a bice da je to). Kako god, ne mogu vise... Treba mi sna ljudi dragi, izgledam kao iscrpljeni zombi sa podocnjacima do poda a u isto vrijeme mi je toliko zao tog djeteta da se prekorim svaki put kada dodjem na ideju da porazgovaram sa komsinicom i skrenem joj paznju na to. Jasno mi je da djete ne moze da prestane plakati, i da mu se nekada ne moze dokazati ali ljudi dragi vi niste svjesni kakve teske rijeci izlaze iz majcinih usta. Pa ta zena treba da ostane bez tog djeteta, nije ni cudno zasto djete uvijek place. Da sam ja imala takvu majku vjerovatno bih pomislila da je vjestica kao iz crtanih filmova koje sam tada gledala.. Bilo kako bilo, meni je vise pun kofer nje i njenih rijeci, djecijeg placa, lupanja iznad glave, lomljenja serpi, udaranja od radijatore i sta sve ne...


Stariji postovi

Koraci do sna!!
<< 04/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30


:)

:)
Osjetila sam se ranjenom kada sam izgubila muskarca u kojeg sam bila zaljubljena. Danas sam uvjerena da nitko ne gubi nikoga, jer nitko ne posjeduje nikoga.
To je pravo iskustvo slobode: imati najvazniju stvar na svijetu, a da je ne posjedujemo..

:)
Ponekad stvarno zelim biti netko drugi..neko ko je hladnokrvan i neko koga teske rijeci ne bole..Ali ja nisam takva..preosjecajna sam i to ponekad ubija u pojam..Uvijek sam ja jaka i snazna..ali znate sta? Dosadilo mi je to. Dosadilo mi je praviti se da nista nije bilo..Dosadilo mi je biti krivo shvacena..dosadilo mi je da mi govore da sam cudna..dosadilo mi je govoriti:"Nema veze!". Mnogi misle da me poznaju,ali istina je,ako me nikad niste vidjeli sa suzama u ocima,ne poznate me!!

:)
I necu vise da postujem pravila igre. Ne pada mi na pamet da napustam bal u ponoc, da gubim cipelice, da naivno vjerujem ruznim vjesticama... I sigurno necu da stidljivo cutim kad bi trebalo da pricam..Pletem svoju bajku po svojoj mjeri. I briga me sta pricaju oni koji zive tudje price..Ne doticu me vise strijele ciljane u moje srce. Podignem glavu, iskljucim ton i briga me
Zivim za svoju bajku,briga me za tudje drame,najgore sam prosla sama,bez ikog da se oslonim na rame. Sad bi svima trebala biti podrska i utjeha,ne hvala davno sam se ja opekla,sad napokon drzim do sebe i verujem u svoje JA

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
184806

Powered by Blogger.ba