Koraci do sna!!

Sada znam da te trebam sada znam da te volim..


04.08.2016.

Nek ide sve u q..

Nisam dugo pisala, a nije bas da nisam imala o cemu, ali nedostatak vremena, volje ili ko ce ti ga znati cega doveo je do toga da ne posjecujem ni ovo mjesto kao prije. Razlog vise je taj sto sam isfrustrirana i razocarana sve vise i vise, iz dana u dan da jednostavno ne zelim ni pisati ako necu napisati nesto pozitivno kako sam i navikla, i kakava i sama jesam. Ali, sta se desava? Pored mnostva pozitivnih stvari koje mi se trenutno desavaju u ovom periodu, ja bih imala samo napisati nesto negativno. Razlog tome jeste upravo to razocarenje koje pomenuh. Iako sam duboko u sebi znala oduvijek da je to tako i da je to nazovimo normalno, za mene nije i ne znam da li cu ikada prihvatiti ga kao normalnom pojavom i vremenom.. sve je otislo u kurac, niko nista ne cijeni, ne raduje se i sve je povrsno, izvjestaceno i tako u nedogled. Da li se iko raduje necijem uspjehu iskreno? Gdje su nestali oni iskreni osmjesi i bezuslovna ljubav? Ljudi dragi ja sam odgojena u skromnoj porodici koja je bila ispunjena ljubavlju i paznjom kako tako, djecijim smjehom i igrom. A sta se desava sada? Nemam snage ponavljati isto nekoliko puta, ali lijepo mi se gadi svijet, ljudi i sve u njemu. Pa kad su nam se ispili mozgovi da smo zaboravili cijeniti bitne stvari i uzivati u pravim vrijednostima. Zar da glupa aplikacija pokemon go bude jedini razlog zbog kojeg ce se podici dupe iz cjenjenih stolica kako bi se napravio neki kilometar? Gdje vam je gitara i sviranje pored rijeke sa drustvom, sta cjenite vi u samom sebi, a da ne pominjem druge? Ja ili sam totalno prolupala ili ne znam sta se desava, ali znam da ja ne pripadam ovom svijetu. I isto tako znam da nista, ama bas nista ne mogu uciniti kako bih to promijenila. i sta mi preostaje, da se prilagodim i cutim. Ali kako, ljudi dragi kako kada mi je to sve strano i ne mogu, jednostavno ne mogu...

25.05.2016.

Kazu zdrav covjek ima stotinu zelja, a bolestan samo jednu - da ozdravi.

13.04.2016.

Bolesnog li svijeta..

Ne volim ljude koji izaberu srodnu dusu, osobu za koju misle da je prava i sa kojom namjeravaju provesti i podijeliti ostatak svog zivota pa je posle pocinju mijenjati. Svijesno ili nesvjesno. Glupo je. Ako si volio to sve sto je bila ona prije nekog vaseg zajednickog zivota, sta ti sada smeta odjednom. PA na isti nacin se oblaci, govori, slusa muziku ili sta ti ga ja znam. Neshvatljivo mi je to da te osobe i pokleknu i zarad njegove ili njene ljubavi i dozvole promjene na sebi. Stojim iza toga da se covjek mjenja kroz zivot i da mu se u nekom periodu nesto vise dopada od necega, ili da mu se nesto vise radi od neceg drugog, ali da partner moze uticati toliko da se promijenis u tolikoj mjeri da budes skoro pa neprepoznatljiv, to mi nije normalno. Izvinite ali nije. Imam par primjera od mojih drugova ili drugarica koji su prije tog nekog jel de, zajednickog zivota bili nesto sasvim drugo od ovoga sto su sada. Jedna se cak i pokrila jer je eto to njen dragi trazio od nje, a prije braka je bila uvijek dotjerana i sredjena sa visokom potpeticom i kojekakvim haljinicama. I kako je to normalno? Jedna vise ne lakira nokte, jer se to njenom dragom odjednom ne svidja, i ne sminka se. O cipelama da ne govorim, njena svakodnevna odjeca su patike. A sjecam se da na izlet kada krenemo ta nije imala patike da obuje. I sad odjednom - transformacija. Sta udje u te umove ljudske pa takvo nesto mogu i pomisliti a ne uraditi??

12.04.2016.

Kazu da sa lijepim vremenom, dolazimo i ljepsi mi..

Udahnula sam konacno punim plucima svjezinu proljeca i osjetila zrake sunca na tijelu i zaista nema nicega ljepseg od spokoja i mirnoce u dusi i svjezeg proljetnog povjetarca. Ovih dana sam zaokupirana svime i svacim a da ustvari nisam ni svjesna koliko se stvari oko mene odvija brzinom svjetlosti. Mama mi sutra ide u bolnicu i umjesto da se brinem, ja sam eto nekako i povodom toga sretna i pronalazim neku dozu optimisticnosti. Jel de, bolje i tako bar je u sigurnim rukama, nego da je kuci. Nedostaje mi moj grad, uzeljela sam se Sarajeva u proljece i Vilsonovog setalista procvjetanog i zelenog. Uzeljela sam se limunade u basti kafica i dugih iscrpljujucih setnji sa drustvom, i veselim se svemu tome jer uskoro cu da ponovo dozivim i osjetim ono za cime zudim. Vjerujem da je vrelo Bosne i dalje onako uredno i cisto i prava oaza za obnoviti prijateljstva. A to zelim, zaista. Naucila sma neke stvari u zivotu. Potrudila se rijesiti neke zivotne rebuse i odagnati sumnje kojih nije ni bilo i eto o sjecam se kao preporodjena. I prija mi, i uzivam.

29.03.2016.

23.03

Tog datuma je bila godisnjica mom blogu. Osma po redu :) Ali ja nikako nisam imala vremena da odvojim da napisem neki post vezan za to, tako da sada se izvinjavam mom blogu i posvecujem mu jedan post. Kada je bilo aktuelno pitanje o brisanju blogera bila sam toliko tuzna i pokusavala sam svim silama da sacuvam svoj blog jer je u njemu moj zivot, jako bitne stvari koje su mi se desavale i par osoba koje sam upoznala preko ovog blogera mi itekako znace, i nekako nisam zeljela sve to da sahranim. A opet, nisam se previse ni trudila da sacuvam jer sam se sve neckala i na kraju se eto ispostavila to da je blogger ipak opstao, nije izbrisan i i dalje smo tu. Ali.. Sta ja radim? Nisam ni pola redovna kao prije, nezainteresovana sam potpunoa eto reklo bi se toliko mi je stalo. I par puta sam htjela da izbrisem sve, da krenem iznova sa novim userom, ali.. Sve slike navru, sva sjecanja se probude, sve godine me sibnu u lice i nekako prelomim po ko zna koji put i kazem, neka me, neka se racuna kao da me ima i kada nisam aktivna. Mozda nekada budem aktivnija, ko zna. Sretan rodjendan bloze :)


Stariji postovi

Koraci do sna!!
<< 08/2016 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031


:)

:)
Osjetila sam se ranjenom kada sam izgubila muskarca u kojeg sam bila zaljubljena. Danas sam uvjerena da nitko ne gubi nikoga, jer nitko ne posjeduje nikoga.
To je pravo iskustvo slobode: imati najvazniju stvar na svijetu, a da je ne posjedujemo..

:)
Ponekad stvarno zelim biti netko drugi..neko ko je hladnokrvan i neko koga teske rijeci ne bole..Ali ja nisam takva..preosjecajna sam i to ponekad ubija u pojam..Uvijek sam ja jaka i snazna..ali znate sta? Dosadilo mi je to. Dosadilo mi je praviti se da nista nije bilo..Dosadilo mi je biti krivo shvacena..dosadilo mi je da mi govore da sam cudna..dosadilo mi je govoriti:"Nema veze!". Mnogi misle da me poznaju,ali istina je,ako me nikad niste vidjeli sa suzama u ocima,ne poznate me!!

:)
I necu vise da postujem pravila igre. Ne pada mi na pamet da napustam bal u ponoc, da gubim cipelice, da naivno vjerujem ruznim vjesticama... I sigurno necu da stidljivo cutim kad bi trebalo da pricam..Pletem svoju bajku po svojoj mjeri. I briga me sta pricaju oni koji zive tudje price..Ne doticu me vise strijele ciljane u moje srce. Podignem glavu, iskljucim ton i briga me
Zivim za svoju bajku,briga me za tudje drame,najgore sam prosla sama,bez ikog da se oslonim na rame. Sad bi svima trebala biti podrska i utjeha,ne hvala davno sam se ja opekla,sad napokon drzim do sebe i verujem u svoje JA

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
168753

Powered by Blogger.ba