Koraci do sna!!

Sada znam da te trebam sada znam da te volim..


02.12.2016.

http://lolamagazin.com/2016/12/01/melda-pivalic-sta-li-sam-u-ocima-stranaca/

24.11.2016.

Placi picka ti materina, kad nemas pametnijeg posla!

I tako. Sve nekako prolazi pored tebe i tek kada prodje, dotakne te tek da ti da do znanja da je proslo i da se vratiti nece. Tek da te ostavi u dubokom razmisljanju i sa punom glavom pitanja. Prodje tek da se ne vrati, ali te natjera da shvatis. Natjera te da razmisljas i da se po ko zna koji put zapitas o svemu. Toliko tuge, a toliko srece u danasnjem danu. Toliko suza i toliko uspomena. Toliko nadanja i prizeljkivanja i toliko nista od toga. Tuzno. Kazu da nekada fizicko odsustvo moze jako da nedostaje, a ja kazem da mentalno prisutstvo moze mnogo da boli. I cudno da boli, svakako. Na kozi sam osjetila nedostajanje, ali ne tako cesto ovo kao danas. Dva razloga za srecu, dva razloga za tugu. Sta reci? Zivot ide dalje i zi vi ga. Jeste, kao da je to tek tako izvodljivo i prihvatljivo. Ali sta da radis, mora biti, jebes ga. Danas je i mojoj mami rodjendan. Sva sretna sam je nazvala i cestitala joj pa sam sva nesretna nakon spustene slusalice uronila u suze. Po ne znam koji put danas. Boli saznanje da je ne mogu viditi, zagrliti i radovati se sa njom. Boli cinjenica da su oni sada svi porodicno na okupu i da uzivaju u porodicnoj idili kakva se zaista rijetko vidja. Moja porodica je specificna. Mnogo drze do kulture i porodice i svaki, makar i bezazlen razlog imali, postane im alibi da bi se okupili i proslavili. I to mi nedostaje. Mnogo. Kako vrijeme prolazi i kako se prilagodjavam i navikavam na drugu kulturu, tek zaista vidim koliko je nasa kultura vazna i koliko znaci. Ali, bez obzira na to, tuzan uzdah mi se iskrade iz gru di kada sam shvatila cinjenicu, da iako sjede svi zajedno, nekako su nasli vremena da mi lajkaju fotografiju koju sam objavila na fb. Pa se zapitam, cemu ovaj svijet ide? Pa zar da i oni, vjeciti protivnici napredne tehnologije i udaljavanja rodbinskih odnosa, sjede jedan pored drugog i drze telefone u rukama.? Barem mi takvu sliku stvaraju u glavi. Tuzno. Sta reci a ne zaplakati, ponovo..

08.11.2016.

Jes..

I tako, najzad shvatis da nista nije vjecno i da nista ne traje onoliko koliko zelis a ponajmanje onako kako zelis. Dok se neki trude, neki odustaju, neki posustaju a neki bome hrabro idu ka naprijed ja sve posmatram iz ugla i upijam. Kao spuzva. Svako posrtanje, svaki korak, zalet, preskok i tako u nedogled.. I pamtim. Urezujem. Uokvirukem i biljezim. Cuvam. Dobro je to. Dobro ce doci kada se nadjem u istoj situaciji da premotam film sjecanja i rijesim zagonetku koju zivot donese. Kazu na greskama se uci, a ja nekako vise volim uciti na tudjim. Ohola sam? Bezobrazna? Pa dobro, ovakva ili onakva svijet svakako uzme ono sta njemu odgovara pa, zasto ne bih iskoristila to i bila onakva kakva zelim biti. U svijetu razvrata i bluda vazno je ucestvovati. Vazno je ici u korak sa vremenom a ostati svoj. Iako se cini nemoguce, uspjeti moras. Ili te nema. Gaze te. Ponizavaju. To ti ne treba, zar ne? Ma kakvi, pa nisi lud skupljati tudu prasinu i mesti ispred njihovih vrata. Okreni se sebi i svijet ce postati bolji. JEr bitno je, kako ti posmatras sve to i koji ugao izaberes. A vjeruj mi, svaki ugao je pravi ako pravilno posmatras.

27.10.2016.

Pukla!

Za divno cudo pocela sam da volim jesen. Nekako me inspirise sarenilo i ti poslednji izdisaji sunca. Nekako sam i sretna a i sjetna. I po ko zna koji put kazem sama sebi da mi nece pokvariti dan djete koje place od ranog jutra (05:30) u stanu iznad mene. Zaista se pitam sta se desava sa tim djetetom pa svaki dan place toliko? Sta mu rade ti roditelji nikako mi nije jasno.? Mislila sam da ide u vrtic pa da place svaki put kada treba krenuti tamo, ali ne ide se u vrtic vikendom a tada je cini mi se jos zesci i intenzivniji plac. Obicno subotu uvece provedem sa drustvom i legnem da spavam tek pred zoru, ali tada nastupa na snagu to dijete pa sam kupila cepove za usi koji mi na zalost nisu bili dugog vijeka i od pomoci jer to je toliko glasno da ni cepovi ne pomazu (ili ja imam previse lagan san, a bice da je to). Kako god, ne mogu vise... Treba mi sna ljudi dragi, izgledam kao iscrpljeni zombi sa podocnjacima do poda a u isto vrijeme mi je toliko zao tog djeteta da se prekorim svaki put kada dodjem na ideju da porazgovaram sa komsinicom i skrenem joj paznju na to. Jasno mi je da djete ne moze da prestane plakati, i da mu se nekada ne moze dokazati ali ljudi dragi vi niste svjesni kakve teske rijeci izlaze iz majcinih usta. Pa ta zena treba da ostane bez tog djeteta, nije ni cudno zasto djete uvijek place. Da sam ja imala takvu majku vjerovatno bih pomislila da je vjestica kao iz crtanih filmova koje sam tada gledala.. Bilo kako bilo, meni je vise pun kofer nje i njenih rijeci, djecijeg placa, lupanja iznad glave, lomljenja serpi, udaranja od radijatore i sta sve ne...

13.10.2016.

Kratko i jasno..

Nikada nisam voljela patetiku, prenemaganje i zaljenje za necim sto je proslo. Mrzim tipove koji sve u zivotu vide crno ili sivo, nikada i nikako bijelo. Pa bar i da se potrude. Ne volim nacin na koji se odnosi svijet sa ostalim svijetom. Pocinjem da prezirem ljude a sve vise paznje poklanjam zivotinjama ili biljkama. Bas iz tog razloga sto u ljudima ne vlada vise razum vec opsesija, zavist, ljubomora i najvise interes. A zbog cega dragi svijete? Jasno je da svi nemaju isti stav i ponasanje, kao ni iste mogucnosti i ciljeve, ali zar to mora da cini jedne boljima od drugih? Pa sta se nadmecete ko ce veci cilj da ostvari ako u istom necete uzivati zbog sopstvenih potreba? Gdje vam je kultura koju su u vas sadile majke, da je prije svega istina prava i covjek treba da ostane covjek? Zar si zaboravio svijete da nekada nije bilo obrazovanih i skolovanih ljudi a zivjelo se mnogo bolje i drugacije? Cijenio se rad i daleko vise se gledalo ko je covjek nad ovim drugim. A danas, blud, nemoral u sve vecim kolicinama.. Pa zar da u takvoj sredini odgajam svoje djete i zivim ostatak zivota? Ja ne mogu da se uklopim, ja ne mogu i nikada moci necu jer ne zelim! Zasto da se trudim i pokusavam kada to isto ne radi neko drugi, a sebe cijenim i postujem vise od bilo koga drugog. Sve po zasluzi dragi moji, ali da se budala pravi od covjeka to nikako. Zar da ja budem ta koja ce da cijeni i postuje a da ne dobija za uzvrat ni polovinu? Pa ne, to nece moci tako. Ne jer ocekujem, vec zato sto u ovom svijetu okrutnosti i bahatosti ne mozes drugacije. Neko je nekada rekao da je bolje popiti kafu sa nekim sa kim i ne mozes bas da pricas o svakoj temi ali eto, da imas sa kim izaci i potrositi vrijeme, ja sam rekla da to nije tacno i da ne zelim tako. Ja cu radije da citam knjigu, gledam film, setam sama ili cak igram igricu sama nego da vrijeme poklanjam nekome ko to ne cijeni i ne zasluzuje prije svega. Dovidjenja i prijatno ! P.S: Serem se na sva dosadasnja prijateljstva koja sam ostvarila, kada ste dusu prodale!!


Stariji postovi

Koraci do sna!!
<< 12/2016 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031


:)

:)
Osjetila sam se ranjenom kada sam izgubila muskarca u kojeg sam bila zaljubljena. Danas sam uvjerena da nitko ne gubi nikoga, jer nitko ne posjeduje nikoga.
To je pravo iskustvo slobode: imati najvazniju stvar na svijetu, a da je ne posjedujemo..

:)
Ponekad stvarno zelim biti netko drugi..neko ko je hladnokrvan i neko koga teske rijeci ne bole..Ali ja nisam takva..preosjecajna sam i to ponekad ubija u pojam..Uvijek sam ja jaka i snazna..ali znate sta? Dosadilo mi je to. Dosadilo mi je praviti se da nista nije bilo..Dosadilo mi je biti krivo shvacena..dosadilo mi je da mi govore da sam cudna..dosadilo mi je govoriti:"Nema veze!". Mnogi misle da me poznaju,ali istina je,ako me nikad niste vidjeli sa suzama u ocima,ne poznate me!!

:)
I necu vise da postujem pravila igre. Ne pada mi na pamet da napustam bal u ponoc, da gubim cipelice, da naivno vjerujem ruznim vjesticama... I sigurno necu da stidljivo cutim kad bi trebalo da pricam..Pletem svoju bajku po svojoj mjeri. I briga me sta pricaju oni koji zive tudje price..Ne doticu me vise strijele ciljane u moje srce. Podignem glavu, iskljucim ton i briga me
Zivim za svoju bajku,briga me za tudje drame,najgore sam prosla sama,bez ikog da se oslonim na rame. Sad bi svima trebala biti podrska i utjeha,ne hvala davno sam se ja opekla,sad napokon drzim do sebe i verujem u svoje JA

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
174598

Powered by Blogger.ba