Koraci do sna!!

Sada znam da te trebam sada znam da te volim..


17.01.2018.

Moj blogg.. moj bloggic

Boze zar je moguce da je proslo deset godina kako postoji ovaj moj blogg? Ta cinjenica me je i obradovala i uplasila. Neka cudna energija prostruji kroz tijelo i obuze me neki topao nevidljiv zagrljaj blogga. Cudno ali tako prijajuce. Osjetih nesto moje, osjetih sigurnost i nostalgija uze maha. Sve te godine proletise takvom brzinom da osim te pozamasne cifre nista nije bitno. Ni ono vrijeme koje sam provodila ovde, ni oni silni komentari koje sam ispisala ili iscitala, o postovima da ne govorim. Vasim, mojim, znanim, neznanim. Svo to vrijeme znaci mi mnogo. Itekako mnogo. Pa najtuznije, najsrernije pa i one trenutke koji i nisu bitni ja sam delila ovde. Neke sa ljudima a neke vjerno poput psa cuvala samo za sebe u neobjavljenim postovima. A fin neki osjecaj i dalje struji u meni i sjecanja naviru. I prijateljstva sklopih ovde. Neka jos uvijek traju. Pa ej.. i sada.. vise ne pisem. Posjetim blog jednom u sto godina jer se tada sjetim da on postoji. Jako, jako bezobrazno sa moje strane. Kao da ce me on uvijek cekati i bitu tu kada meni na um padne ili kad ja nemam "pametnijeg" posla. E tu je caka. Hoce. Cekace i to ce me docekati rasirenih ruku kao sada i prigrlice me i ponovo unijeti u mene osjecaj dobrodoslice i topao zagrljaj. E tu je razlika izmedju ljudi i bloga. I to je razlog zasto sam se tada povjeravala bloggu a ne ljudima. Ne povjeravam se ni sada, za svih tih 10 godina sam valjda naucila da zivim svoj zivot i da ne djelim previse nikome ni o cemu. I super mi je. Ozbiljno, nikad bolje. Ali.. nije lose i prisjetiti se svega ;)

Koraci do sna!!
<< 01/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031


:)

:)
Osjetila sam se ranjenom kada sam izgubila muskarca u kojeg sam bila zaljubljena. Danas sam uvjerena da nitko ne gubi nikoga, jer nitko ne posjeduje nikoga.
To je pravo iskustvo slobode: imati najvazniju stvar na svijetu, a da je ne posjedujemo..

:)
Ponekad stvarno zelim biti netko drugi..neko ko je hladnokrvan i neko koga teske rijeci ne bole..Ali ja nisam takva..preosjecajna sam i to ponekad ubija u pojam..Uvijek sam ja jaka i snazna..ali znate sta? Dosadilo mi je to. Dosadilo mi je praviti se da nista nije bilo..Dosadilo mi je biti krivo shvacena..dosadilo mi je da mi govore da sam cudna..dosadilo mi je govoriti:"Nema veze!". Mnogi misle da me poznaju,ali istina je,ako me nikad niste vidjeli sa suzama u ocima,ne poznate me!!

:)
I necu vise da postujem pravila igre. Ne pada mi na pamet da napustam bal u ponoc, da gubim cipelice, da naivno vjerujem ruznim vjesticama... I sigurno necu da stidljivo cutim kad bi trebalo da pricam..Pletem svoju bajku po svojoj mjeri. I briga me sta pricaju oni koji zive tudje price..Ne doticu me vise strijele ciljane u moje srce. Podignem glavu, iskljucim ton i briga me
Zivim za svoju bajku,briga me za tudje drame,najgore sam prosla sama,bez ikog da se oslonim na rame. Sad bi svima trebala biti podrska i utjeha,ne hvala davno sam se ja opekla,sad napokon drzim do sebe i verujem u svoje JA

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
211566

Powered by Blogger.ba