Koraci do sna!!

Sada znam da te trebam sada znam da te volim..


17.07.2019.

Tebi, tata..

Znas tata, moram da ti kazem da ipak ti nisi neko ko je odvojen od mene. Nisi neka zadnja rupa na sviralu, niti si skriven iza mamine sjene. Ti si jedna ogromna i znacajna figura u mom odrastanju. Moj oslonac i covjek kakav ja zelim sutra postati, i sigurnost kojom planiram da se vodim kroz zivot, stoga, ne posustaj tatice. Ponekad imam osjecaj da ti nisi svjestan svoje uloge u mom zivotu i da mislis da si rezerva. Usputna stanica ili da si manje bitan od mame. Zelim da ti kazem da grijesis i da to nije tako. Itekako mi je potrebna tvoja ljubav, njeznost, paznja kao i igra. Mama ne moze da mi pruzi ono sto mi pruzis ti. Istina je da mi je mozda mama sada potrebnija jer sam jos uvijek vezan za njeno narucje i mlijeko, ali mama nema siroka ramena kao ti da me zastite. Mama nema snazan stisak da me drzi da ne padnem. Mama nema dovoljno snage za igru od ostalih poslova, zato racunam na tebe. Savrseno znam da si umoran kada dodjes s posla, ali tata..i ja sam umoran cekajuci tebe da dodjes s posla da mi se posvetis. Po cijeli dan te dozivam (pitaj mamu kao mi ne vjerujes), spreman za nestasluke koje samo ti i ja mozemo da razumijemo. Znas, veliki broj mojih vrsnjaka raste bez tate. Ja imam srecu da je moj tata uz mene i znam da mogu uvijek racunati na tebe. To mi mnogo znaci za zdravo razvijanje. Prebrode oni to nekako, ali ja zelim da budem, mudar, srecan i pozitivan. Ali, do toga cilja ipak cu lakse stici ako imam tebe - uz sebe! Jeste da je mama nekako tu uvijek "glavna". Ona me je nosila pod srcem, ona me prva primila u narucje. Njen glas pamtim jos iz utrobe. Ona mi je najvise pelena promijenila i najvise me puta nahranila. Sa njom provodim najvise sati i ona me poznaje najbolje. Ali, tata, iako to mozda ne vidis na prvi pogled ti si isto tako nezamjenljiv. Ti mozes da mi pruzis bas one stvari koje drugima malo teze polaze za rukom. Ti mozes da mi pruzis sigurnost, smirenost, zastitu i stabilnost. Mozes d ami pomognes da razvijem bas one osobine pomocu kojih cu postati samostalan, jak, samopouzdana licnost. Licnost sa stavom. Ti mozes da mi pruzis neustrasivost, upornost, vrednocu. Mozes, jer si i ti takav. Znam to, osjecam. Zato nemoj da se povlacis. Nemoj da prepustas sve oko mene mami. Nisi suvisan, nemoj to da mislis. mnoge stvari mozes sjajno i ti. Mozda cak bolje i od mame! Naucno je dokazano da tate najbrze i najspretnije mjenjaju pelene :D Nemoj se vaditi na neprijatan miris. Ni mami bas moja pelena ne mirise na ruze. Znas li da su muskarci najbolji kuhari na svijetu? Cak su i sefovi najpoznatijih restorana upravo tvog pola. Ako i nisi bas sef Barinov, ali nije neka mudrost podgrijati kasicu koju je mama spremila.. Smutiti kasicu, obariti jaja... Nije tesko. Kupanjac? Pa tatine ruke su sigurne i cvrste i niko kako on ne drzi bebu dok se kupa sa toliko paznje. Tu si tata jedinstvaena podrska meni i mami. Mislis da je samo mamino rame pogodno za plakanje i utjehu? Grijesis. Tvoje je tako snazno i jako da se nigdje ne osjecam zasticenije i sigurnije nego u tvom narucju. Samo je potrebno da me cesto, bas cesto drzis, grlis, da me drzis za ruku kada prohodam. Da mi pomognes da prohodam, da provodis vrijeme sa mnom. Da me vodis na zanimljiva mjesta, na utakmice, na terene. Da me naucis kako cu da sutnem loptu, drzim reket, vozim bicikl, trotinet.. Ne zvuci li ti to jako zanimljivo? Meni zvuci, i jedva cekam da do toga dodje. Znam da si umoran i da puno radis. Znam da ti je najvaznije da nam obezbjedis lijep zivot, da nam nista ne fali. I cijenim to. Ali, dopustis li mi pokazacu ti da moje rucice umiju bas lijepo da nasmiju i kad se osjecas potpuno obesnazenim, a moje izjave iznenade kada si najmanje naspavan. Zato bar onih trenutaka kada si kod kuce, odvoji vrijeme i za mene. Volim te tatice.

17.01.2018.

Moj blogg.. moj bloggic

Boze zar je moguce da je proslo deset godina kako postoji ovaj moj blogg? Ta cinjenica me je i obradovala i uplasila. Neka cudna energija prostruji kroz tijelo i obuze me neki topao nevidljiv zagrljaj blogga. Cudno ali tako prijajuce. Osjetih nesto moje, osjetih sigurnost i nostalgija uze maha. Sve te godine proletise takvom brzinom da osim te pozamasne cifre nista nije bitno. Ni ono vrijeme koje sam provodila ovde, ni oni silni komentari koje sam ispisala ili iscitala, o postovima da ne govorim. Vasim, mojim, znanim, neznanim. Svo to vrijeme znaci mi mnogo. Itekako mnogo. Pa najtuznije, najsrernije pa i one trenutke koji i nisu bitni ja sam delila ovde. Neke sa ljudima a neke vjerno poput psa cuvala samo za sebe u neobjavljenim postovima. A fin neki osjecaj i dalje struji u meni i sjecanja naviru. I prijateljstva sklopih ovde. Neka jos uvijek traju. Pa ej.. i sada.. vise ne pisem. Posjetim blog jednom u sto godina jer se tada sjetim da on postoji. Jako, jako bezobrazno sa moje strane. Kao da ce me on uvijek cekati i bitu tu kada meni na um padne ili kad ja nemam "pametnijeg" posla. E tu je caka. Hoce. Cekace i to ce me docekati rasirenih ruku kao sada i prigrlice me i ponovo unijeti u mene osjecaj dobrodoslice i topao zagrljaj. E tu je razlika izmedju ljudi i bloga. I to je razlog zasto sam se tada povjeravala bloggu a ne ljudima. Ne povjeravam se ni sada, za svih tih 10 godina sam valjda naucila da zivim svoj zivot i da ne djelim previse nikome ni o cemu. I super mi je. Ozbiljno, nikad bolje. Ali.. nije lose i prisjetiti se svega ;)

15.11.2017.

..

Nakon toliko vremena sam usla ponovo na blog i ne znam da se snadjem. Toliko toga je ostalo nedovrseno. Ne znam odakle da krenem. U istom trenutku mi se citaju stari postovi, pise novi ili citaju novi postovi sto starih ili novih korisnika. A oko srca toplo. Prija osjecaj da sam ponovo tu, makar i na kratko jer znam da necu se zadrzavati duze jer proslo me.. Kazu kada je covjek sretan nema potrebu da pise nego nekako svu tu srecu i zadovoljstvo cuva za sebe. Nisam vjerovala u to, sada znam da je tako. Nekako sam ljubomorno prigrlila sve to sto imam i volim da mi se ne da djeliti ni sa kim. A imala bih podjeliti sto sta. A opet, sa druge strane.. toliko toga se desilo na ovom bloggu, toliko uspomena i poznanstava koja i danas traju. Ne mogu da kazem da mi nije znacilo i prijalo. Ma prija jos uvijek nego eto.. Zivot nas odvede gdje on misli da treba i zada nova poznanstva, novi zivot i snalazi se. Nekad nemas vremena, odrastes prosto.. Ali prija mi osjecaj povratka pa makar i na kratko.

19.04.2017.

Ostavi me!!

Ostavi me. Ostavi me molim te. Ne, preklinjem te. Ostavi me!! Zasto me sada posjecujes i mucis kada sam konacno nasla dusevni mir i skrasila se. Hajde, pa da i razumijem sve ove silne godine u nazad tvog dolaska. Tvog bivanja u mojoj dusi i nekako cudno ali i u podsvijesti. Ali, cemu sada svrha? Znas li ti da ja ne mislim na tebe uopste? Da ne znam ni kako izgledas. Pa sjecas li se ti kada sam te ja zadnji put vidila? A vjerujem i ti mene? Zar period od skoro deset godina nije mnogo? Pa kako onda da te moja podsvijest jos uvijek pamti? Istog onakvog kakav si bio tada. Tada dok sam te voljela. Crn, tamnoput, zgodan, duhovit, prelijep, savrsen. I sta sada da ja uradim povodom toga? Takav si bio, kamo srece da si i sada takav, zbog tebe ja kazem, meni je totalno svejedno, ja pored sebe imam jednog takvog koji me voli i kojeg volim ja. Da. Dobro si cuo. Volim. Svim srcem i tijelom i PODSVJESCU. Volim ga cak duzi period nego sto sam voljela tebe. A tada sam bila i djete. Sta tinejdzer zna? Tebe nisam ni poljubila, sa tobom nisam uzivala u ljubavnim igrama i nisi me cinio sretnom. Nisi, jer si se plasio. Jer si znao da ces otputovati preko i bilo te strah. To je tako suprotno od njega. On je zbog mene doputovao preko granice, on me ljubio i on me volio. I sta sada hoces ti od mene i mog zivota? Jel sve sto nisi smjeo da mi kazes u lice izrazavas u snu. I zato me posjecujes punih 10 godina. Ako ne racunam onaj period prije toga kada sam te voljela. Iskrenom i cistom tinejdzerskom ljubavlju. Ali dobro, mozda je to tvoj nacin da nesto dokazes ili uradis i nemas hrabrosti. Ili cak imas? Ali, koga je briga? Kome je bitno? Ja samo hocu da me ostavis. Istina, lijepo se ja osjecam u tim trenutcima. Poput tinejdzerke iz tog perioda i srcu je milo kada se vrati u to vreme i ozivi uspomene. Ali zar ne mislis da je to dovoljno jednom u recimo 2 ili 3 mjeseca, a ne 5 puta mjesecno, u prosjeku. Ne mislis li da je mozda previse? Pored mene ipak spava covjek mog zivota i covjek mojih snova. Pa zasto da pored takvog covjeka ja sanjam tebe?

09.12.2016.

http://lolamagazin.com/2016/12/01/melda-pivalic-sta-li-sam-u-ocima-stranaca/


Stariji postovi

Koraci do sna!!
<< 07/2019 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031


:)

:)
Osjetila sam se ranjenom kada sam izgubila muskarca u kojeg sam bila zaljubljena. Danas sam uvjerena da nitko ne gubi nikoga, jer nitko ne posjeduje nikoga.
To je pravo iskustvo slobode: imati najvazniju stvar na svijetu, a da je ne posjedujemo..

:)
Ponekad stvarno zelim biti netko drugi..neko ko je hladnokrvan i neko koga teske rijeci ne bole..Ali ja nisam takva..preosjecajna sam i to ponekad ubija u pojam..Uvijek sam ja jaka i snazna..ali znate sta? Dosadilo mi je to. Dosadilo mi je praviti se da nista nije bilo..Dosadilo mi je biti krivo shvacena..dosadilo mi je da mi govore da sam cudna..dosadilo mi je govoriti:"Nema veze!". Mnogi misle da me poznaju,ali istina je,ako me nikad niste vidjeli sa suzama u ocima,ne poznate me!!

:)
I necu vise da postujem pravila igre. Ne pada mi na pamet da napustam bal u ponoc, da gubim cipelice, da naivno vjerujem ruznim vjesticama... I sigurno necu da stidljivo cutim kad bi trebalo da pricam..Pletem svoju bajku po svojoj mjeri. I briga me sta pricaju oni koji zive tudje price..Ne doticu me vise strijele ciljane u moje srce. Podignem glavu, iskljucim ton i briga me
Zivim za svoju bajku,briga me za tudje drame,najgore sam prosla sama,bez ikog da se oslonim na rame. Sad bi svima trebala biti podrska i utjeha,ne hvala davno sam se ja opekla,sad napokon drzim do sebe i verujem u svoje JA

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
254695

Powered by Blogger.ba