Koraci do sna!!

Sada znam da te trebam sada znam da te volim..


14.01.2016.

Sudbina ili koji vrag? Bice da je vrag.

Iako nikada nisam imala plavog momka to ne znaci da ne volim plave momke. Nista vise od crnih, a ni manje. Meni nije bitno kakvu boju kose neko ima, ili koliko kilograma vaga sve dok mu je um zdrav i razmisljanje koliko toliko normalno zbog okoline u kojoj zivimo. Nekim slucajem svi moji dosadasnji partneri su imali smedju kosu.Jednocifren je broj za svih mojih 25 godinica al otom potom, nije da se nije moglo vise, ali nije bilo potrebe. Elem, prije par godina tacnije skoro 7 mi se desilo nesto jako cudno prvi put. U tramvaj sam usla trceci jer sam kasnila na ugovorenu kafu sa prijateljicom iz skole. I onako sva zajapurena i smotana kakva jesam kada trcim poletila sam da padnem tako sto sam se spotakla o stepenicu u tramvaju i bukvalno se zapucala momku u prsa. Na sta me je on zadrzao tako sto me primio u zagrljaj. Kada sam podigla glavu susrela sam se sa plavim ocima poputr neba i jako svijetlom plavom kosom. Ne izblajhanom ali prirodno plavom jako svijetlom muskom kosom. Postidila sam se kao i obicno, ali sam to prikrila trako sto sam mu rekla "sta bih ja bez tebe u zivotu?" na sta smo se oboje nasmijali.
I to je to, on je izasao na sledecoj stanici uz srdacan osmijeh i pozdrav. Ostala sam gledati za njim i u istom trenu pozalila sto se u zagrljaju nisam nasla duze. Momak je bio san snova. Nosio je putnu torbu i onako sav u skladnim misicima i visinom. Okretao se za tramvajem tako da nam se pogled susreo jos dva ili tri puta dok tramvaj nije otisao predaleko a on presao ulicu.
Od tog dana tog istog momka sam vidjela jos barem deset puta u svom zivotu za svih ovih 7 godina. Kako?
Sasvim slucajno a da niti rijec nismo progovorili jer okolnosti to nisu dozvoljavale.Sretali smo se na jako cudnim mjestima kao npr, ja u tramvaju na semaforu a on pored u automobilu. Sretnu se pogledi i to je sve, osmijeh sjete i kraj. I tako svaki put pa cak i onog puta kada je zurio da udje u tramvaj u kojem sam bila ja i kada nije uspio a ugledao mene vidno se iznervirao i rekao mi pantomimom da sidjem na sledecoj stanici, sto ja uradila nisam. Tada  sam imala momka i sta sad? Idemo dalje.. Posle toga smo se naravno sreli jos par puta u slicnim situacijama i onda sam prestala da ga vidjam. Prije dvije godine sam gledala godisnjak iz srednje skole od drugarice i onako dok sam listala pogodite sta sam vidila?
Da. On. Glavom i bradom sa svojom plavom kosom i plavim vedrim pogledom. Pogledam ime i prezime i zapamtim. Alen, sjecam se kao da je bilo jucer. Pitam je za njega i kaze mi. Tako sam saznala da je zavrsio 5 gimnaziju, studirao dif i da zivi na malti i to je sve. Znam i da je 1988.godiste i da je (tada) radio kao trener. Cega, pojma nemam jer nije znala ni ona. I tu mu se gubi svaki trrag jer na fb ga niam pronasla pod tim imenom i prezimenom.
Ali, razlog zbog kojeg ovo pisem jeste taj sto sam ga opet juce vidila. Ubijedjena da je on, samo sa kaputicem i torbom. Ovog puta ne sportskom nego finom poslovnom torbom. I ostala sam u cudu. Prvom cudu sto sam ga prepoznala a drugom sto sam ga srela ne samo u drugom gradu vec i u drugoj drzavi. Stajao je na sred trga cekajuci nesto ili nekoga. I opet sam ga vidila kroz stakla prevoza, opet barikada i pitam se zasto? I dok sam bila sva u znaku pitanja tako se njegov pogled uputio ravno ka meni.
Srce je pocelo da lupa kao retardirano iz nekog nepoznatog razloga jer mi taj momak sada vise nije toliko privlacan kao sto je bio na pocetku. Ali njegov osmijeh mi je potvrdio da me prepoznao. I ja sam se nasmijesila i to je to. On je, sada sam bila sigurna, kao sto sam sigurna da i on pamti mene iz nekog razloga.
U sudbinu nesto pretjerano i ne vjerujem, vjerujem da sami krojimo svoju sudbinu tako sto sami biramo put kojim cemo poci i gdje nas na kraju ceka po nasem odabiru sudbina o kojoj svi pricaju. Ali slucajnost i vjerovatnoca poput te da se sretnemo u milionskom gradu i da se prepoznamo... I sad se pitam tipicno zenski, zasto?

05.01.2016.

:)

Od uvijek su mi govorili da sam hiperaktivna ali sam to pripisivala mom duhu i "vrckavosti" koju vucem eto od pocetka srednje skole, sto je u globalu skoro punih 17, slovima (sedamnaest) godina. Nije malo slozicete se zivjeti hiperaktivno toliki period, ali meni cini mi se da jeste. Malo mi je bilo sve obaveze i novosti koje su me zadesile ja hocu jos. I dobila sam jos, kao i uvijek. (jel ovo samo meni perverzno zvuci?)
Ali ne zalim se, trazila sam, dobila sam i sretna sam. Odgovara mi ovaj tempo zivota. Uvece se druzim, preko dana obaveze i vrijeme leti kao ludo. Pa mi se zbog premalo sna desi da odspavam dobrih pola sata u prevozu do posla ili nazad, ili tek tako zabodem se na sanku sa casom mlijeka ispred sebe. Ali meni to mlijeko prija, i moj sank mi prija i moja stolica i cijeli ambijent u  mom novom stanu koji sam uredjivala po mom ukusu i osjecam se fenomenalno. Prija mi i vrijeme provedeno uz komp i neki dobar film, iako je u zadnje vrijeme tih momenata sve manje jer je kuca sve punija pa samim tim moja ljubav prema filmu ide u drugi plan, ali opet se ne zalim.
Zalim se jedino na daljinu od mojih. Nedostaju mi. Nisu mi dovoljne sve minute na telefonu i sve minute pred kamerom, nedostaje mi mamin zagrljaj i bratovo krilo, da se ugnijezdim i on da mi ceski glavu dok zajedno gledamo utakmicu. I braticna mi nedostaje, ali radujem se skorijem vidjaju i njenom rodjendanu. Drugom po redu. Kupice tetka svasta. (Nikada nisam vjerovala da cu da izgovorim ili napisem bilo kakav vid emocije za to djete kojoj sam i kuma cak, jer sam eto takva, prokleto zavucena i rijecima ne znam nista. Djela su ipak djela, drzim se toga.)
Elem, kad smo kod djela, vecera me ceka, pa bujrum :)

i je

27.12.2015.

Znaci..

Smatram da svi u sebi imamo skriveno djete, koje kad-kad trebamo pustiti na slobodu, da se tako izrazim. Dozvoliti mu da se izigra, isplace, ismeje i udovoljiti mu u njegovim prohtjevima poput: hocu to, kupi mi to, daj mi to...
Ja licno ovom djetetu u sebi dozvoljavam previse, pa mu kupim teglu nutele i dopustim mu taj luksuz da je jede do iznemoglosti, pa mu i napravim njeno omiljeno jelo ili plazma tortu. Dopustam mu i da ne razmislja i bude spontana i brzopleta ta djevojcica u meni. Takodjer joj dopustim da jasno stavi do znanja koga voli a koga ne, jer djeca to ne znaju da sakriju i pretvaraju se, zar ne? Tako sam i sinoc opet pustila djevojcicu u meni da zasija u svom punom svijetlu. I to zamisli gdje?
U luna parku, da.
I to ne u bilo kakvom, nego u vrhunskom luna parku kakav  moje "djecije oci" jos nisu vidile.
Slagala bih kada bih rekla da nisam vidjela na tv i ljepse i vece i svasta nesto, ali ovaj od sinoc me se posebno dojmio jer sam eto mozda odabirom osoba koje su bile uz mene ozivjela uspomene iz djetinjstva i provela se kao nikad.
Subota u vece da provedem u Luna parku umjesto u nekoj kafani, cudno a? Meni nije, ja i onako ne preferiram kafane tako da sam sinoc bas uzivala.
Sav onaj adrenalin na svim onim spravama je za neobjasniti. Mislim, svi vi ste barem jednom u zivotu iskusili slicno, pa i balerinu, i cekic, i cajne kolutice, i voz smrti i sta ti ga ja znam sta sve postoji.
Ja sam se tako eto vratila u bezbrizno djetinjstvo, i opet bila bezbrizna na par sati koliko je trajala moja posjeta i koliko je moja djevojcica u meni mogla da uziva. Do te mjere da me jos uvijek bole prepone jer sam kao hajvan stisnula elektricnog bika da na nejmu ostanem sto duze, i ponosna sam jer sam to uspjela duze od muskog djela moje sinosnje ekipe, i sta sad imam posledice.. Masaza prepona u najavi mi slijedi !

25.12.2015.

E neka sam rekla !

Nikada nisam bila lik koji je nesto pretjerano drzao do vjere, i nisam bila cest gost u dzamijama i slicnim okupljanjima. Mozda ce neki da me krive zbog toga, ali barem sam iskrena i ne lazem da sam klanjala ako to uradila nisam. A daleko od toga da ne vjerujem, samo eto to nekako zadrzavam za sebe i eto, sto neko mora da zna ako sam ja dovila ili slicno. Tako isto nisam lik koji cestita nekome drugom praznik, bar ne na drustvenim mrezama. Nikada nisam cestitala Bajram preko fba, niti Bozic i katolicki i pravoslavni, niti bilo koji drugi dogadjaj sto uveliko moji fb prijatelji rade. Kada kazem fb prijatelji mislim na ljude koje licno poznajem, jer tamo nemam ljudi koje ne znam na ovaj ili onaj nacin. Tako da i ovog Bozica ja nisam podjelila post na zidu facebooka i to necu uraditi ni preko ovog posta. Oni koji zasluzuju da im cestitam, to sam uradila porukom i to je to. Ne znam zasto ljudi to toliko djele i prave gungulu oko toga. Zar je bitno d ali ste vi nekome cestitali praznik ako vi u dusi to ne osjecate i ne djelite s njim. Zar neki post moze da zamjeni iskreni poziv povodm toga ili lijepo istipkanu poruku. Zasto se sve svodu na drustvene mreze, pa samim tim i rodjendane cestitamo jedni drugima preko facebooka. Aman ljudi, izadjite iz virtuelnog svijeta i druzite se..

24.12.2015.

Da..

I sad nesto razmisljam koliko sam samo vremena provodila na ovom blogeru da mi u jednom trenutku do nedostaje. Toliko ispisanih i dobivenih komentara da nisam uspjevala da odgovorim na svaki i toliko zanimljivih postova sam procitala. I jos ono sto je po meni najvaznije, upoznala sam par zaista divnih prijatelja sa kojima sam necete vjerovati, jos uvijek u kontaktu, i da nam obaveze dozvoljavaju vidjali bi se cesce.
Nekako nas je sudbina odvela na suprotne strane, ali Bogu hvala pa postoji internet pa se svaki vid komunikacije moze svesti ako nista na to. Ja licno nisam za takvo druzenje preko neta, uvijek mi ej bilo draze ono face to face, ali Boze moj, ako su okolnosti takve kakve jesu nema nista lose ni u besplatnom razgovoru preko vibera.
Tako sam prosli mjesec posjetila drugaricu u Pragu, koju sam isto upoznala preko ovog bloga. I tih par dana bilo je savrseno, prisjecanje starog dobrog vremena, poneka opaska iz blize proslosti, planovi za buducnost, divljenje arhitekturi grada i eto, moj odmor se zavrsio tako brzo. Sad je ona dosla u posjetu njenima za Bozic, ali se ne mozemo vidjeti jer ja nisam kuci, i onda se opet sve svede na viber i fb. Ali ne zalim se, jer smatram da ona izreka da pravog prijatelja mozes da ne vidis godinama, a da znas da je uvijek tu za tebe. I to je nesto sto imam i sto zelim da njegujem.
Ali da se vratim na pocetak posta, sve mi to rekla sam pomalo nedostaje, jer sam bila mladja.. Skola, izlasci, druzenje i eto blog. I to je to bilo na spisku mojih obaveza. Nista.. Pa sam i mogla, a sada udjem, procitam postove cak me nekada mrzi i da iskomentarisem i to je to. Vecina tih mojih blogera vise i ne pise, ili ako i pise to je jednom u mjesec dana i eto.. Sve je nekako prolazno, ali ne zalim se i ne kukam. Neka su oni meni zivi i zdravi :)


Noviji postovi | Stariji postovi

Koraci do sna!!
<< 09/2016 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930


:)

:)
Osjetila sam se ranjenom kada sam izgubila muskarca u kojeg sam bila zaljubljena. Danas sam uvjerena da nitko ne gubi nikoga, jer nitko ne posjeduje nikoga.
To je pravo iskustvo slobode: imati najvazniju stvar na svijetu, a da je ne posjedujemo..

:)
Ponekad stvarno zelim biti netko drugi..neko ko je hladnokrvan i neko koga teske rijeci ne bole..Ali ja nisam takva..preosjecajna sam i to ponekad ubija u pojam..Uvijek sam ja jaka i snazna..ali znate sta? Dosadilo mi je to. Dosadilo mi je praviti se da nista nije bilo..Dosadilo mi je biti krivo shvacena..dosadilo mi je da mi govore da sam cudna..dosadilo mi je govoriti:"Nema veze!". Mnogi misle da me poznaju,ali istina je,ako me nikad niste vidjeli sa suzama u ocima,ne poznate me!!

:)
I necu vise da postujem pravila igre. Ne pada mi na pamet da napustam bal u ponoc, da gubim cipelice, da naivno vjerujem ruznim vjesticama... I sigurno necu da stidljivo cutim kad bi trebalo da pricam..Pletem svoju bajku po svojoj mjeri. I briga me sta pricaju oni koji zive tudje price..Ne doticu me vise strijele ciljane u moje srce. Podignem glavu, iskljucim ton i briga me
Zivim za svoju bajku,briga me za tudje drame,najgore sam prosla sama,bez ikog da se oslonim na rame. Sad bi svima trebala biti podrska i utjeha,ne hvala davno sam se ja opekla,sad napokon drzim do sebe i verujem u svoje JA

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
170430

Powered by Blogger.ba