crno bela fotografija 12 zps1482ce09


Koraci do sna
   
15.01.2014.

-.-

Stajala je i posmatrala.. Cinilo se kao da nekoga ceka.Sa nekom cudnom dozom tuge u ocima gledala je zamisljeno u jednu tacku i pucketala prste na rukama. Smjenjivali su se mnogi prolaznici pokraj nje ali ona je poput kipa nepomicno zurila u jednu tacku.Tacku koja joj je tada promijenila zivot.Za nju je tog trenutka cijeli svijet stajao i sem tih par redova na papiru za nju nista vise postojalo nije.Na izmaku snage podize ruke i protrlja oci, s nevjericom u ono sto je procitala na banderi.. Istina je.Njega vise nema. A sjecala ga se. Suze su se slivale niz njeno rumeno lice a bujica bjesa sama je izbila iz nje. Tada zapomaga koliko ima snage i njena koljena dotaknuse mokri asfalt. Kisa je neumoljivo padala i kao da se takmici sa njenim suzama. Nista nije osjetila.. Ni hladnocu vjetra koji joj siba u lice. Kao da joj svu istinu vraca u njene uvojke koje je do nedavno dodirivao on. A voljela ga je vise od svega. Sada za njegovu smrt doznaje na jednoj obicnoj ulicnoj rasvjeti.Rukama je prekrila lice, ali nejne suze su i dalje besramno padale. Bol u grudima nije jenjavala a ni ona poznata knedla u grlu. Osvrnula se oko sebe i vidjela da je posve sama. Smjela bi se zakleti da je prije par renutaka neko bio u njenoj blizini. Kao da je cula glasove. Sada nema nikoga. Vjerovatno u soku nije svjesna koliko je vremena proslo i da su ti glasovi vec odavno napustili mjesto na kojem je ona poput kipa stajala.
Dozvala je taksi i jecajuci usla u automobil.
Na pitanje "Dokle gospodjice" odgovorila je sa "njega vise nema".
Vozac ju je nijemo pogledao i tek tada vidjeo njene uplakane oci.. Njena mokra koljena i lice ljepse nego ikada.
Sta vam se desilo?
Njega vise nema.
Koga,njega?
On je umro.
Ko?
On. Voljeo me je. I ja sam njega.
Vas momak?
Ne.
Onda, ko?
On je bio vise od mog momka. Bio je moj andjeo cuvar i zvijezda vodilja. A sada kada sam konacno skupila hrabrosti da mu kazem koliko ga volim i kako ne mogu vise bez njega ja sam.. Ja sam vidjela njegovu smrtovnicu i cijeli zivot mi je preletio pred ocima.
Ohh..Zao mi je.
I meni. Vozi me kuci.

Usla je u ssvoj kromni dom i srusila se na krevet. Onako mokra i malaksava zaspala je u suzama. Probudila se glave teske kao tuc i podocnjaka poput vrecica za filter caj..
Pogled u ogledalo joj nista znacio nije. Umila se hladnom vodom i presvukla.
Ruka joj je drhtala pri podizanju telefonske slusalice.Glas joj je bio slabasan, ali ipak se usudila da nazove njegovu mamu.
Gospodjo K. ja sam.
Zacuo se veseli glas sa druge strane.
Cula sam za nesretan slucaj i zao mi je.Mozda je kasno ali ako vam nesto treba tu sam da vam pomognem. Rekla je sada vec plakajuci.
Da mi pomognes sta?Kakav nesretan slucaj?
Pa.. zamuckivala je.. Vidjela sam smrtovnicu Vaseg sina.
Hahahaaha! TI se zezas sa mnom?
Pa..ovaj.. ne.
Na svu srecu oba moja sina su jos uvijek na ovom svijetu. Upravo pijem kafu sa obojicom i razgovaramo. Mora da si pogrijesila.
Tada joj je sve bilo jasno. Na smrtovnici nije bilo slike. Cim je vidjela ime i prezime nista vise nije mogla da procita od soka.. Sledece cega se sjeca bilo je da je usla u taksi. Niti recenice vise procitala nije. Moguce da je stvarno pogrijesila.
Upravo se spremala da izadje van ponovno do te iste bandere i da ode na vrata momku kojeg voli. I taman sto je krenula izaci iz kuce on se pojavio pred njom.. Bacila mu se u zagrljaj i dugo je plakala.. Grlio ju je sa tolikom zudnjom i milovao joj kosu. Sapnuo joj da je voli i da je nikada napustiti nece. Da ni na onaj svijet nece otici bez nje. Pogledala ga je uplakanim ocima i stegla koliko je imala snage.
Znala je da ce tako biti.

06.01.2014.

Nista nije kao prije.. mozda je i bolje..

Ne bih voljela da ikada zauvijek napustim moj grad.. I ako nekada stvarno to budem morala ne znam kako cu se naviknuti na sve novo sto bi me cekalo negdje tamo.. u tudjini.. Voljela bih da me grli jutarnje sarajevsko sunce.. Da se meskoljim u krevetu pod prvim jutarnjim zrakama svijetlosti.. Da mi pricaju ponocne svjetiljke grada.. Da mirisem lipe sarajevskim setalistem.. I znam da tamo negdje nece biti sarajevskog duha i humora.. Da nece biti iskrenog smijeha do suza.. sale na svaciji racun.. pomoci kome god i kad god zatreba.. Znam to.. Znam, jer nigdje nema iskrenosti kao u sarajevu..Nigdje nema prijatelja kao tu.. I nigdje se ne gleda pravo lice tebe kao u Sarajevu.. Ne zelim da izgubim sve sto sam godinama sticala.. Pozelim se cak i moje sobe.. Sticajem okolnosti dugo nisam spavala u njoj.. i sinoc kad sam dosla obuzela me nostalgija.. Hodala sam od coska do coska... Mirisala mirisljave sapune u ormaru.. Zapalila mirisnu svijecu i legla na krevet... Gledala sam u plafon i razmisljala.. O zivotu, o meni o svemu.. Nedostajao mi je moj mali djeciji kutak na krevetu.. Sve te igracke su me umoljivo gledale kao da mi zele reci da ih ne napustam.. A tako sam ih surovo ostavila tu... Samih.. Tako sam ostavila svako srce koje visi na zidu i svaki citat nalijepljen na predmetima sobe.. Sve je to moj mali kutak zivota.. Od pocetka pa sve do sad.. Sve godine dogadjaja sam smjestila u taj sobni kutak i pomisao da nekada nece biti toga tesko mi pada.. zaista.. Nikada necu reci da se necu naviknuti bez toga.. hocu.. vjerovatno ce me kroz par godina ciniti druge stvari sretnom i radovati novi dogadjaji koje cu isto tako cuvati... ali kako cu se naviknuti.. Probala sam jednom i nisam uspjela.. Da li cu drugi put znati bolje zapoceti sve?? Plasim se... Jedva sam cekala da se zavrsi decembar.. S njim i protekla godina.. Ljubila sam osobu koju volim tacno u ponoc i pozeljela da trenutak traje vjecno.. Ispunio se nije.. i znala sam da nece ali sam ga svejedno zeljela takvog..I evo, kada se zavrsio decembar saznala sam neke stvari.. Nova godina mi je pocela poprilicno burno ne zelim da se tako i nastavi.. Sva sreca pa sam optimista.. samo ... koliko jos dugo to mogu da budem sa svim okolnostima koje me zadese i sa svim desavanjima koja su iza mene.. ali borim se.. Navikla sam to kroz zivot... Uspject cu kao sto sam i do sada mnogo toga zacrtanog uspjela.. Sa novom godinom imam nove ciljeve i planove.. Hej... pa ja prvi put u zivotu to imam.. Stvarno.. I interesantno je.. Tezim ka necemu i zelim to ispuniti do kraja.. Nisam bas ni do sada lutala bez cilja.. ali sve je bilo povrsno.. bez puno volje i zainteresovanosti.. Sada je zelja bas jaka a volja na zavidnom nivou.. I tih par stavki koje sam stvorila u glavi i rekla sebi da ce se ostvariti i da cu ih ispuniti.. morat cu.. hocu jer zelim..

06.01.2014.

I need a hug!

Umorna sam.. od svega..

23.12.2013.

Tacka zarez tacka!

Ne volim decembar.. Ni mrazove.. Nista hladno i vlazno.. Ne volim maglu i smog.. Nista sto podsjeca na zimu.. Nista sto asocira na snijeg.. Jednostavno ne volim.. Imam tu "srecu" da sam rodjena bas u zimskom periodu.. pa svaka pomisao pjena partija, koktel haljinica otpada zbog odvratne bjeline.. tada se zamotam u salove i kape i eto ga.. robot! Al ajde sta da radim.. Ne volim zimu i gotovo.. Decembar sam po sebi mi ne donosi nista dobro.. Cijelu godinu ako sam uzivala i bila sretna na kraju kada nastupi odvratni poslednji mjesec u godini meni sve nadoknadi..I besane i ne prespavane noci... i nervozu, i histeriju, i depresiju i ovo i ono i sve sto ide uz to i jos plus.. Pff... Jedva cekam januar.. Iako ce biti snjezan osjecam.. samo da se napokon zavrsi ovo govno od mjeseca.. I znam.. nisam umislila.. godinama unazad je tako...

17.12.2013.

Al stvarno ne volim decembar.. uvijek je govedji!!!


Noviji postovi | Stariji postovi

Koraci do sna!!
<< 04/2014 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930

:)

:)
Osjetila sam se ranjenom kada sam izgubila muskarca u kojeg sam bila zaljubljena. Danas sam uvjerena da nitko ne gubi nikoga, jer nitko ne posjeduje nikoga.
To je pravo iskustvo slobode: imati najvazniju stvar na svijetu, a da je ne posjedujemo..

:)
Ponekad stvarno zelim biti netko drugi..neko ko je hladnokrvan i neko koga teske rijeci ne bole..Ali ja nisam takva..preosjecajna sam i to ponekad ubija u pojam..Uvijek sam ja jaka i snazna..ali znate sta? Dosadilo mi je to. Dosadilo mi je praviti se da nista nije bilo..Dosadilo mi je biti krivo shvacena..dosadilo mi je da mi govore da sam cudna..dosadilo mi je govoriti:"Nema veze!". Mnogi misle da me poznaju,ali istina je,ako me nikad niste vidjeli sa suzama u ocima,ne poznate me!!

:)
I necu vise da postujem pravila igre. Ne pada mi na pamet da napustam bal u ponoc, da gubim cipelice, da naivno vjerujem ruznim vjesticama... I sigurno necu da stidljivo cutim kad bi trebalo da pricam..Pletem svoju bajku po svojoj mjeri. I briga me sta pricaju oni koji zive tudje price..Ne doticu me vise strijele ciljane u moje srce. Podignem glavu, iskljucim ton i briga me
Zivim za svoju bajku,briga me za tudje drame,najgore sam prosla sama,bez ikog da se oslonim na rame. Sad bi svima trebala biti podrska i utjeha,ne hvala davno sam se ja opekla,sad napokon drzim do sebe i verujem u svoje JA

Usetalih prolaznika..
132796