..Ljubavni
05.07.2015.

-----

Sjedim na krevetu i zamisljeno gledam kroz ogroman prozor koji istovremeno mojoj sobi daje ogromnu svjetlost i maksimalno se ne uklapa u dimenzije sobe jer je cini jos manjom nego sto zaista i jeste. Ali ja volim taj prozor. Volim pogled kroz njega i panoramu moga grada. Kako ce to samo da mi nedostaje. I sav onaj nered po sobi. Nije to toliko ni do sobe koliko je do uspomena.. Knedla mi se skuplja u grlu dok rukama bespomocno stezem savijena koljena. Udahnem i jos jace izdahnem ali nista. Sve je isto. Isti prazni osjecaji, ista knedla, isti strah.. isto sve.. Toliko uzburkanih emocija.. toliko pretrpljenih desavanja.. toliko bola... Bozeee.... Kako cu ja da izdrzim sve to? Kako cu kada sumnjam.. Znam da me moja intuicija nikada nije prevarila ali Boze.. Zar da sad bacim sve u vodu kada sam se toliko mucila da izgradim ono sto imam? Zasto je on "prevrtljiv" covjek, zasto si dozvolio da posrne i poklekne.. Gdje je nestao momak u kojeg sam se zaljubila i koji me osvojio? Zasto si dozvolio da se promeni.. zbog situacije, pritiska, emocija.. bilo cega nisi trebao to da dozvolis kao sto nisi dozvolio ni da ja pokleknem, posrnem i promenim se za sve ove godine koliko si me odrzao zdravom i jakom... odlucnom i istrajnom.. Ponekad se pitam sta bi bilo da su nam zamjenjene uloge? Da li bi on izdrzao sve sto sam ja? Ziveo zivot kakav sam ja i istrajao do kraja zbog nas? Ne bi.. Znam da ne bi.. I ta me cinjenica ubija.. Sto sada poklekne a samo se "jedna" prepreka nasla na njegovom putu i ne moze da je pregazi hrabro i odlucno kao pravo musko.. a ja sam mogla.. i to bosa.. preko trnja i kamenja al uspjela sam.. Jos oziljke na stopalima nosim ali glava je goe idem dalje.. a zensko sam..Boze, zasto?

01.07.2015.

Goni sve u vraziju materinu!

Zasto dusa mora ovako da boli? Zasto srce ubrzano kuca i knedla u grlu se stvara? Zasto? MIlion "zasto" a nijedno "zato"..
Posmatram je maloprije.. Suti.. Zabrinuta je.. Usne je stavila u neko slovo izmedju "o" i "u".. Bore se jasno ocrtavaju na rubovima a upale oci su tako daleke.. tako hladne.. Pozelila sma da je zagrlim no ostala sam sjediti nepomicno na stolici.. Sva sreca pa sam bila vani inace bih morala trcati po jos zraka.. Ponestajalo mi je.. Dusa se raspadala.. Posmatram njega.. Ispruzio je noge i stavio ruke na go stomak.. Kose su mu pobijelile.. Iako duge znatno se promijenio ovih zadnjih godina.. Nikada nisam obracala paznju na to.. ali sada.. sada kao da vidim drugu osobu od one vedre i nasmijane godinama....Zasto se sve ovako mora deesavati? Zasto me zivot ovoliko kaznjava? Ciji greh ispastam iz proslosti?
Zar mora sve da bude na dva puta? Zar citav zivot moram da biram izmedju 2 puta.. Bilo zdralje, posao, ljubav, prijateljstvo.. ma bilo koji mantrak, zar moram da biram uvijek? Zasto se sudbina ne uplete tako lahko i pojednostavi mi nekada ali NEKADA stvari u zivotu.. Pokaze mi samo jedan put kojim trebam ici i tako da rasteretim dusu od biranja i mozganja... Pa kako da podnesem, kako?
On blace....
On pati...
Njega boli..
Kriva li sam?
A ko je kriv sto
Ja placem...
ja patim..
mene boli...

?????????????



Udahnem duboko i razgledam po sobi.. iIli ovome sto ej ostalo od sobe jer su radovi u toku.. Nedostajace mi.. Iako sve mogu da premejestim sa sobom nece biti isto, ja to znam.. Nece knjiga stajati isto, niti neseser.. Nece parfem izgledati isto, niti ce losion za tijelo mirisati na isti nacin.. Pa cak ni vlazne maramice koje su nakrivljene izgledaju savrseno..
Mozda ce sve biti bolje, ja se nadam i vjerujem.... To me odrzava u zivotu.. Da u zivotu, inace bi presudila.. Morala bih ali neki djavo me drzi zivom..Da, djavo nista drugo!

17.06.2015.

Ne brinite da li vam je žena verna ili nije. Potrudite se samo da bude srećna, takve nikada nisu neverne.

I da znas..

01.06.2015.

!!

  Tacno tako!

30.05.2015.

:::

Jel znas onaj osjecaj kada je potrebno da te neko zagrli i ne pusta nikada? Ne bilo ko naravno, bas ona osoba koja treba. Da te uvjeri i razuvjeri u sve tvoje strahove i sumnje. Da otkloni brige i stres i da motiva za nastaviti dalje.
Kada je tijelo na izmaklici i dusa na stranputici sta se tada treba uraditi? Kuda krenuti, gdje skrenuti? Kako pobjeci, kako ostati? Cudne misli i strahovi su me zarobili ovih dana i koliko god se ja trudila da to odagnam, bezuspjesno je. Ne pomaze mi nista. Cak ni posao kojim sam zaokupirana... A oci su mi natekle.. Od sirenja da bolje vidim u buducnost jer sam sumnjicava.. Okej, s razlogom jesam ali pretjerujem. Znam da pretjerujem al ne mogu si pomoci. Kako? Kako da iskocim iz ove i uskocim u novu kozu bez ovakvih osjecaja koji me progone od kako otvorim oci pa dok ih ponovo ne sklopim? Pa se jos usudjuju doci u san da me i tamo proganjaju i ne daju mi mira, kao da mi nije dovoljno sto ovoliko izdrzavam.. A sta trazim od zivota? Nista! Samo da me neko iskreno voli i da isto tako volim i ja njega.. Zar je to grijeh? Zar je previse?


Noviji postovi | Stariji postovi

Ugrizi..